Distopija ideja je društva, općenito u pretpostavljenoj budućnosti, koju karakteriziraju negativni, antiutopijski elementi, koji variraju od ekoloških do političkih i društvenih pitanja. Distopijska društva, koja najčešće pretpostavljaju pisci fikcije, kulminirala su u velikom nizu podžanrova, te se pojam često koristi da aktualizira pitanja koja se tiču društva, okoliša, politike, religije, sociologije, duhovnosti ili tehnologije koja se može pojaviti u budućnosti. Iz tog je razloga pojam preuzeo oblik mnoštva pretpostavki kao što su onečišćenje, siromaštvo, kolaps društva ili politička represija i totalitarizam. Slavni prikazi distopijskih društava uključuju romane 1984., o totalitarnoj super državi, Vrli novi svijet, o eugenički oblikovanom ljudskom društvu, i Fahrenheit 451, u kojem država spaljuje knjige iz straha od pojave neovisnog mišljenja. Željeznu petu, roman Jacka Londona je Erich Fromm opisao kao "najraniju modernu distopiju".[1]
Neki znanstvenici, kao što su Gregory Claeys i Lyman Tower Sargent, prave određene razlike između tipičnih sinonima distopija. Na primjer, Claeys i Sargent definiraju književne distopije kao društva zamišljena kao bitno gora od društva u kojem autor piše. Neke od njih su antiutopije, koje kritiziraju pokušaje provedbe različitih koncepata utopije.[2] U najopsežnijoj obradi književnih i stvarnih izraza koncepta, Dystopia: A Natural History, Claeys nudi povijesni pristup ovim definicijama.[3] Ovdje se tradicija prati od ranih reakcija na Francusku revoluciju. Naglašen je njegov uobičajeno antikolektivistički karakter, a prate se i dodaci drugih tema – opasnosti od znanosti i tehnologije, društvene nejednakosti, korporativne diktature, nuklearnog rata. Ovdje se preferira i psihološki pristup, pri čemu se načelo straha poistovjećuje s despotskim oblicima vladavine, prenesenim iz povijesti političke misli, a grupna psihologija uvedena je kao sredstvo razumijevanja odnosa između utopije i distopije. Andrew Norton-Schwartzbard primijetio je da "napisan mnogo stoljeća prije nego što je postojao koncept "distopije", Danteov Pakao zapravo uključuje većinu tipičnih karakteristika povezanih s ovim žanrom – čak i ako je smješten u religijski okvir, a ne u budućnost ovozemaljskog svijeta, kao što su moderne distopije obično."[4] U istom duhu, Vicente Angeloti je primijetio da bi "amblematska fraza Georgea Orwella, čizma koja gazi po ljudskom licu – zauvijek, prikladno opisala situaciju stanovnika u Danteovom paklu. Nasuprot tome, Danteov poznati natpis Ostavite svaku nadu, vi koji ovdje ulazite bilo bi jednako prikladno da se postavi na ulazu u Orwellovo "Ministarstvo ljubavi" i njegovu ozloglašenu "Sobu 101".[5]