Dur (od lat. durus = tvrd / engl. major / fr. mode majeur / tal. modo maggiore) je naziv tonskog roda koji karakterizira određenu vrstu dijatonske ljestvice.[1] Kolokvijalno se najčešće odnosi na dursku ljestvicu, a rabi se i u nazivima durskih tonaliteta i akorda.
S pojmom dur povijesno je povezana pojava tonaliteta, čija su dva temeljna oblika, dur i mol, prvenstveno harmonijski određeni. Tonalitetne durske ili molske tendencije, odnosno akordske, harmonijske tendencije pojavile su se tek unutar razvijene višeglasne glazbe 15. i 16. stoljeća. Talijanski skladatelj i glazbeni teoretičar Gioseffo Zarlino prvi se opširno bavio pitanjem durskoga i molskoga trozvuka, a dur i mol su kao tonalitetni načini prevladali tek u glazbi 17. stoljeća.[1] U teoriji glazbe tzv. zapadnoga svijeta brojni su teoretičari pojedinim tonskim načinima, akordima i ljestvicama često pridavali značajke durskoga ili molskoga roda (njem. Tongeschlecht). Katkada su takva razmišljanja čak bila u skladu i s aktualnim poimanjem rodne ideologije, po kojoj su duru stereotipno pridavane muške, a molu ženske osobine (dur od lat. durus = tvrd; mol od lat. mollus = mekan; takva se primarno etimologijska objašnjenja i danas mogu naći u stručnoj literaturi).
Durska je ljestvica dijatonski niz od osam tonova, koji počinje i završava tonovima istog imena razmaknutima za oktavu.[2] Osnovna karakteristika, po kojoj je moguće prepoznati dursku ljestvicu, karakterističan je raspored razmaka među njenim tonovima, odnosno stupnjevima. Svaki stupanj ljestvice ima i sasvim određenu melodijsko-harmonijsku funkciju.[3] Tako se, primjerice, u durskoj ljestvici na njena tri glavna stupnja, tonici, subdominanti i dominanti, nalaze durski trozvuci: jer ta tri trozvuka ujedno obuhvaćaju i sve tonove durske ljestvice, svaka se dijatonska (durska) melodija njima može i harmonizirati. Za durske i molske ljestvice karakteristična je i mogućnost transpozicije, pri čemu sama struktura ljestvice uvijek ostaje ista. To nije slučaj s tzv. starim načinima (modusima), kod kojih promjena početnoga tona redovito znači i promjenu tonskoga načina.[1]
Od presudnog je značaja za durski karakter određene ljestvice interval velike terce između njezina temeljnog tona (tonike) i trećega stupnja (medijante), pa se tako čak uobičajilo tu tercu nazivati i durskom tercom. Budući da taj interval osobito karakterizira lidijski i miksolidijski način, te frigijsku i cigansku dursku ljestvicu, i te je tonske sustave također moguće ubrojiti u durske ljestvice.
Dvanaest durskih ljestvica imenujemo po početnom, temeljnom tonu. Tako se, primjerice, C-dursku ljestvicu imenuje po prvom tonu niza c-d-e-f-g-a-h-c'. U tzv. prirodnom obliku durske ljestvice, koji je po građi jednak jonskomu načinu, polustepwni su između 3. i 4. te 7. i 8. stupnja; svi su ostali stupnjevi međusobno razmaknuti za cijeli stepen.[2] Takav međusobni odnos stupnjeva durske ljestvice jasno pokazuje da je durska ljestvica sastavljena od dvaju građom jednakih tetrakorda (niza od četiriju tonova),[3] što je osobito značajno prilikom tumačenja melodijsko-harmonijskih odnosa i načina međusobne povezanosti različitih tonaliteta unutar kakve skladbe.
7 ♭![]() |
6 ♭![]() |
5 ♭![]() |
4 ♭![]() |
3 ♭![]() |
2 ♭![]() |
1 ♭![]() |
0 ♭/♯![]() |
1 ♯![]() |
2 ♯![]() |
3 ♯![]() |
4 ♯![]() |
5 ♯![]() |
6 ♯![]() |
7 ♯![]() | |
dur | Ces | Ges | Des | As | Es | B | F | C | G | D | A | E | H | Fis | Cis |
mol | as | es | b | f | c | g | d | a | e | h | fis | cis | gis | dis | ais |
|