Enklitike ili zanaglasnice ili naslonjenice riječi su koje nemaju svoga naglaska te se naslanjaju na riječ prije sebe tvoreći tako naglasnu cjelinu.

Enklitike u hrvatskom

Enklitike hrvatskog standardnog jezika jesu:

• nenaglašeni oblici prezenta glagola biti – sam, si, je, smo, ste, su
• nenaglašeni oblici prezenta glagola htjeti – ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će
• nenaglašeni oblici aorista glagola biti – bih, bi, bi, bismo, biste, bi
• oblici povratne zamjenice – si, se
• nenaglašene osobne zamjenice u genitivu – me, te, ga, je, nas, vas, ih
• nenaglašene osobne zamjenice u dativu – mi, ti, mu, joj, nam, vam, im
• nenaglašene osobne zamjenice u akuzativu – me, te, ga (nj), je (ju), nas, vas, ih
• vezničko-upitna čestica li

Raspodjela enklitika

Wackernagelovo pravilo

Jacob Wackernagel bio je njemački indoeuropeist i proučavatelj sanskrta. U lingvistici je, osim po staroindijskoj gramatici, poznat po zakonu iz 1892. da nenaglašene riječi teže drugome mjestu u indoeuropskim rečenicama, odnosno nakon prve toničke cjeline. Ono se njemu u čast naziva Wackernagelovo pravilo.

U brojnim se jezicima to pravilo izgubilo, ali je u slavenskoj porodici ono većinom očuvano te se može dosljedno provoditi i u hrvatskom jeziku. Dakle, enklitike koje nemaju vlastiti naglasak tvore naglasnu cjelinu s prethodnom riječju.

Primjeri

U pogrešnoj je porabi očito da se enklitika nema na što nasloniti jer riječi prekrasno i sunce već tvore semantičko-intonacijsku cjelinu.

• Prekrasno sunce je sjalo nad mojim prozorom.
• Prekrasno je sunce sjalo nad mojim prozorom.
• Prekrasno sunce sjalo je nad mojim prozorom.

Raspodjela enklitika uglavnom je slobodna, ali postoji jedno strogo ograničenje u standardnom jeziku – ona ne može stajati na početku rečenice – nema se na što nasloniti jer je prva. Danas je takav položaj dopušten samo dvjema enklitikama u dvama slučajevima – je i bi u upitnim rečenicama kad nakon njih slijedi čestica li. Tada one postaju naglašene riječi (s kratkosilaznim naglaskom):

• Da li je došao?
• Je li došao?
• Bi li htio?

Osim u standardu, takva je uporaba uobičajena u dijalektima. One se tada često naslanjaju na sljedeću riječ i postaju proklitikama:

• Si videl?

Norma

Prema normama hrvatskog standardnog jezika enklitike ne smiju doći:

• nakon nerazdvojivih sintagmi
• nakon zagrada
• nakon zareza
• nakon crtica

U svim tim slučajevima u rečenici dolazi do prirodne stanke te se enklitika nema na što nasloniti.

Imena

Pojedina imena, nazivi i sintagme prema određenim normama hrvatskog jezika ne bi se trebala mijenjati, odnosno, ne bi se trebala enklitikom cijepati ta semantičko-sintaktička cjelina. No, s lingvističke strane, takve konstrukcije nemaju nikakvu manu, slijedi se pravilo koje se stoljećima prirodno provodilo, a u govoru dopušta nijansiranje i stanku. Odnosno, rečenica postaje protočnija.

»Potrebno je prije svega osjećati rečenicu i njezin ritam te je pravilno graditi, a sve ostalo dolazi iza toga.«

(Ljudevit Jonke, O hrvatskom jeziku)

• Ivo Ivić je pisao knjige.
• Ivo Ivić pisao je knjige.
• Ivo je Ivić pisao knjige.

• Filozofski fakultet je donio odluku.
• Filozofski fakultet donio je odluku.
• Filozofski je fakultet donio odluku.

Cjeline

Ista pravila vrijede i za semantičke, logičke, naglasne ili ritmičke cjeline:

• Matej, Marko, Ivan i Luka su napisali Evanđelja.
• Matej su, Marko, Ivan i Luka napisali Evanđelja.
• Matej, Marko, Ivan i Luka napisali su Evanđelja.

Enklitika teži položaju ne samo nakon prve riječi nego nakon prve naglasne cjeline u koju će ući:

• O tom događaju je pisala policija.
• O je tom događaju pisala policija.
• O tom je događaju pisala policija.
• O tom događaju pisala je policija.

Ne može se postaviti enklitika nakon riječi koja je i sama nenaglašena, u ovom slučaju proklitika.

Zamjena enklitika

Postoji još jedna inačica mijenjanja redoslijeda enklitika u riječima. Naime, nenaglašeni se oblici prezenta mogu zamijeniti njihovim naglašenim oblicima. Primjerice: sam > jesam, si > jesi, je > jest itd. U tom slučaju pretvaraju se enklitike u sinonimne naglašene riječi. No, često takav način zamjene donosi i naglašavanje činjenice:

• Veseli Marko je dobar slikar.
• Veseli je Marko dobar slikar.
• Veseli Marko dobar je slikar.
• Veseli Marko jest dobar slikar.

U jednostavnim rečenicama provođenje pravila donosi i naglašavanje, stoga se ono i ne mora provoditi:

• Iva Ivić je učenica.
• Iva je Ivić učenica.
• Iva Ivić učenica je.
• Članstvo u Matici hrvatskoj dobrovoljno je.

Interpunkcija

Interpunkcijski znakovi poput zareza, crtica ili zagrada također označuju stanku u rečenici te nakon njih ne može slijediti enklitika:

• Ivo Ivić (1920. – 1990.) je bio pisac.
• Ivo Ivić (1920. – 1990.) bio je pisac.
• Ivo je Ivić (1920. – 1990.) bio pisac.

• Pametni Pero, onaj o kojem ste mnogo čuli, je upisao fakultet.
• Pametni je Pero, onaj o kojem ste mnogo čuli, upisao fakultet.
• Pametni Pero, onaj o kojem ste mnogo čuli, upisao je fakultet.

• Marko - bar se tako priča - je došao u grad.
• Marko je - bar se tako priča - došao u grad.
• Marko - bar se tako priča - došao je u grad.