Federaciju BiH čini deset županija, federalnih jedinica, s vrlo širokim nadležnostima. Na razini Federacije BiH postoje predsjednik i dvojica potpredsjednika, kao i Vlada, koji su nositelji izvršne vlasti. Zakonodavnu vlast nosi dvodomni Parlament Federacije Bosne i Hercegovine, koji se sastoji od Zastupničkog doma i Doma naroda. Najviša sudska instanca je Vrhovni sud. Za provjeru ustavnosti i provedbu Ustava nadležan je Ustavni sud.
Glavni grad Federacije BiH je Sarajevo. Federacija BiH ima oko 2,7 milijuna stanovnika i prostire se na površini od 26 110 km² (oko 51% područja BiH). Glavninu pučanstva čine Bošnjaci i Hrvati.
Prvi znakovi oružane agresije bili su napad JNA na većinska hrvatska sela oko Ravnog u istočnoj Hercegovini od 2. do 6. listopada1991. i djelomična blokada sarajevskih ulica u ožujku 1992. Šira otvorena oružana agresija uslijedila je početkom travnja 1992. godine. Srpska teritorijalna osvajanja, uz potpunu blokadu Sarajeva, trebala su područje pod srpskim nadzorom proširiti u homogenu cjelinu od Drine do Une, a ostatak BiH razbiti u manje, nepovezane i teško branjive enklave. Zbog oružane nadmoći i podrške Beograda te politike međunarodne zajednice, koja je uvela embargo na uvoz oružja u BiH,[2] Srbi su zacrtane vojne ciljeve razmjerno lako ostvarili već do lipnja 1992.
Uz prvotnu neodlučnost bošnjačkoga vodstva da se snažnije suprotstavi, u tom su razdoblju odlučan otpor pružili Hrvati, organizirani u Hrvatsko vijeće obrane (HVO), u čijim su postrojbama djelomice sudjelovali i Muslimani-Bošnjaci (Posavina, Središnja Bosna, Hercegovina). Pretežito muslimanska Teritorijalna obrana BiH (kasnije Armija BiH) djelotvornije se organizirala tek od jeseni 1992. godine, osobito u središnjoj Bosni i tuzlanskoj regiji. Na područjima koja su nadzirali, Srbi su provodili etničke progone te ubojstva Bošnjaka i Hrvata, uspostavljali su koncentracijske logore i uništavali muslimansku i katoličku kulturnu baštinu. Do studenoga 1992. Srbi su zauzeli oko 70 % zemlje, a Sarajevo su od početka agresije držali u obruču, terorizirajući stanovništvo snajperskom i topničkom vatrom.
Tijekom agresije izbile su i nesuglasice između Bošnjaka i Hrvata. Postojeće razlike produbljene su zbog kaotičnih i teških ratnih prilika kao i zbog suprotstavljenih gledišta i poteza pojedinih nacionalnih čelnika i međunarodne zajednice. Za Bošnjake je sporno bilo proglašenje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Hrvati su uzvratili optužbama zbog islamizacije zemlje i bošnjačke dominacije, koja je smjerala marginalizirati Hrvate (i Srbe) na svim područjima života pa su povukli svoje predstavnike iz Skupštine, Vlade i Predsjedništva.
Srpska agresija na Bosnu i Hercegovinu imala je katastrofalne posljedice prvenstveno zbog narušenih odnosa ravnoteže među vjerskim zajednicama i narodima: izgonom Bošnjaka od strane Srba na pojedinim područjima i njihov dolazak u druga područja narušio je životni prostor i predratni omjer prema Hrvatima. Borba za golo preživljavanje generirala je mržnju koja je zahvatila duboke korijene i teško da će današnji naraštaji ugasiti njenu stalno prijeteću razornost. U sjevernoj i središnjoj Bosni te sjevernoj i središnjoj Hercegovini, političke razmirice i manji incidenti prerasli su u jesen 1992. godine u oružani sukob.
U siječnju 1993. predložen je Vance-Owenov plan kantonizacije (10 provincija), koji je produbio suprotnosti između Hrvata i Bošnjaka. Bošnjačka vojska u četiri ofenzive zauzela je velik dio prostora koji su bili pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane, gotovo cijelu sjevernu i srednju Bosnu (osim Novog Travnika, Nove Bile, Viteza, Busovače, Kiseljaka, Kreševa, Gojevića, Uskoplja, Žepča i šireg područja oko tih gradova, Usore, dijela maglajske općine, dijela zavidovićke općine, i dijela vareške općine) i dio Hercegovine: Konjic, Jablanicu te istočne i sjeverne dijelove mostarske općine. Počinjeni su brojni ratni zločini nad civila na obje strane. Neprijateljstva su zaustavljena tek posredovanjem SAD-a i sklapanjem Washingtonskog sporazuma, 18. ožujka 1994. godine, obnovljena je suradnja, uspostavljena bošnjačko-hrvatska federacija, a predviđena je njezina konfederacija s Hrvatskom. U Mostaru je uvedena privremena uprava EU.
U ožujku 1995. godine, uspostavljen je zajednički vojni stožer Armije RBiH, HVO-a i HV-a. Još tješnja suradnja zacrtana je Splitskim sporazumom između RH i BiH u srpnju 1995., temeljem kojega su hrvatske snage u srpnju 1995. oslobodile dio zapadne Bosne. Nakon operacije Oluje, u kolovozu razbile su srpski obruč oko Bihaća, a u jesen je nastavljeno oslobađanje zapadne Bosne. Međunarodna zajednica dugo je i neuspješno pokušavala posredovati oko zaustavljanja rata, nastojeći pronaći prihvatljiv model preuređenja Bosne i Hercegovine. Potpunu nemoć međunarodna je zajednica iskazala u srpnju 1995. kada su Srbi nekažnjeno zauzeli zaštićene zone UN-a Srebrenicu i Žepu. Pokrenuli su i ofenzivu na zaštićeno bihaćko područje, ali ih je zaustavila HV operacijom Olujom. Hrvatski i zajednički hrvatsko-bošnjački vojni uspjesi tijekom jeseni 1995. omogućili su i zamah pregovaračkog procesa.
Washingtonski sporazum
Planirana kantonizacija BiH prema Washingtonskom sporazumu.
Washingtonskim sporazumom je okončan bošnjačko-hrvatski sukob.[3] Dogovoreno je primirje između Hrvatskog vijeća obrane i Armije Republike Bosne i Hercegovine. Unutarnji ustroj teritorija s bošnjačkim i hrvatskim pučanstvom u Republici Bosni i Hercegovini, preoblikovan je u Federaciju Bosne i Hercegovine, koja se sastoji od 10 federalnih jedinica, županija, koje imaju jednaka prava i odgovornosti i koje predstavljaju savezne državice. Županijski sustav je predstavljao svojevrsnu obranu kako bi se spriječila dominacija jednog naroda nad drugim.
Dne 30. ožujka1994. godine, Ustavotvorna skupština Federacije Bosne i Hercegovine prihvatila je velikom većinom glasova Ustav Federacije BiH kojim se uspostavlja Federacija Bosne i Hercegovine na teritoriju s većinskim bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom. Skupština je prihvatila i zajednički amandman zastupnika Hrvata i Bošnjaka, kojim se iz predloženog Ustava briše odrednica da je granični postotak za ulazak stranaka u parlament Federacije BiH 5 % i to zakonom koji će donijeti Ustavotvorna skupština Federacije Bosne i Hercegovine.
Prijedlozi ukidanja FBiH
Međunarodna krizna skupina (ICG) u izvješću za BiH objavljenom u srpnju 2014. godine predložila je dva moguća rješenja za otklanjanje nefunkcionalnosti FBiH. Prvo moguće rješenje je razlaganje Federacije BiH na dva entiteta, a drugo ukidanje FBiH razine vlasti i prijenos svih njenih ovlasti na savezne jedinice, kantone (županije). S ciljem smanjenja preglomaznog administrativnog aparata i rješavanja političkih problema koji izviru iz učestalog sabotiranja postojećih konsocijacijskih mehanizama u praksi. Ukidanje FBiH svojedobno je predložio i Dragan Čović, predstavnik hrvatske nacije u Predsjedništvu BiH. Najveći otpor pojednostavljenju ustroja kroz ukidanje FBiH pruža birokratski aparat koncentriran u Sarajevu.
Zemljopis
Federacija Bosne i Hercegovine nalazi se u Jugoistočnoj Europi na Balkanskom poluotoku. Međuentitetska granična linija koja Bosnu i Hercegovinu dijeli na dva entiteta napravljena je na osnovu granica u vrijeme Rata u Bosni i Hercegovini s bitnim promjenama na zapadnom dijelu države i oko glavnog grada Sarajeva koje su ucrtane Daytonskim sporazumom. Dužina međuentitetske granične linije je cca. 1 080 km. Međuentitetska granica nije pod kontrolom vojske i policije, u potpunosti je slobodna za prolaz. Federacija BiH, osim Republike Srpske, graniči još s Hrvatskom na zapadu. Federacija BiH ima 26 km morske granice kod Neuma.
Federacija BiH je najvećim dijelom šumovita, dok je posavski dio ravnica pogodna za poljoprivredu. Prevladava umjerenom kontinentalnom klimom s toplim ljetima i hladnim zimama izuzev južne Hercegovine gdje prevladava mediteranska klima s blagim kišovitim zimama i vrućim ljetima.
Pet županija (Unsko-sanska, Tuzlanska, Zeničko-dobojska, Bosansko-podrinjska i Sarajevska) imaju bošnjačku većinu, tri županije (Posavska, Zapadnohercegovačka i Hercegbosanska) imaju hrvatsku većinu, a dvije županije (Središnja Bosna i Hercegovačko-neretvanska) imaju mješovito bošnjačko-hrvatsko stanovništvo. Znatan dio nadležnosti entiteta prenesen je na županijsku vlast. Svaka županija ima vlastitu zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast. Županije posjeduju ustav, skupštinu, vladu, simbole, te im pripada niz isključivih nadležnosti (policija, obrazovanje, korištenje prirodnih resursa, prostorna i stambena politika, kultura), dok su neke nadležnosti podijeljene s Federacijom (zdravstvo, socijalna zaštita, promet).
Glavni grad je Sarajevo, uz Mostar u kojem se nalaze sjedišta četiri federalna ministarstva. Posljednjim ustavnim promjenama, i Srbi su postali konstitutivni narod Federacije, tako trenutno postoji konstitutivnost sva tri naroda na cijelom području Federacije.
Područje Distrikta Brčko obuhvaća i nekadašnji federacijski dio. Nakon što je Distrikt Brčko stvoren, oba entiteta su izgubila kontrolu nad njim i on je pao pod kontrolu države BiH.
Hrvatska samouprava u Bosni i Hercegovini"nije nikava teritorijalna jedinica kako se to u javnosti doživljava, već, da ona predstavlja neuspio pokušaj Hrvata u BiH da izbore svoju ravnopravnost" (Ante Jelavić, 6. listopada 2001.). Nastala je kao odgovor na proces dekonstituiranja ili majorizacije Hrvata odnosno hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini, koje je stvorila međunarodna zajednica.
Početkom listopada 2000. OESS-ovo Privremeno izborno povjerenstvo za provedbu općih izbora u BiH donosi nova pravila za izbor zastupnika u Dom naroda Federacije BiH koja, za razliku od dotadašnjih neomugućavaju da zastupnici jednog naroda u županijskim skupštinama sami biraju zastupnike tog naroda za spomenuti dom (Barryjevi amandmani). Nakon ove odluke, HDZ BiH, podržan većinom stranaka s hrvatskim predznakom u Novom Travniku utemeljuje Hrvatski narodni sabor (HNS) koji donosi Deklaraciju o pravima hrvatskog naroda u BiH, odnosno dokument kojim se trebalo riješiti pitanje ravnopravnosti hrvatskog naroda u BiH. HNS na tom zasjedanju donosi i odluku o raspisivanju referenduma koji zakazan na sam dan izbora.
Za Hrvate u BiH posebno su bili pogubni Petritschevi amandmani od 19. travnja 2002. godine koji su u međunarodnoj zajednici poznati pod ciničnim nazivom "airport decision" tj. "odluka iz zračne luke" jer ih je visoki predstavnikWolfgang Petritsch potpisao doslovno u zračnoj luci, neposredno prije svog odlaska iz BiH. Nametnuti amandmani, u potpunosti utemeljeni na odredbama Sarajevskoga sporazuma o ustavnim promjenama, de iure su dodali sva tri naroda kao konstitutivne u ustave oba entiteta, ali de facto, Republika Srpska je ostala srpski entitet, a Federacija BiH je od bošnjačko-hrvatske federacije, koja je po Washingtonskom sporazumu trebala ući u konfederaciju s Republikom Hrvatskom, postala bošnjački entitet. Mogućom kontrolom oba doma Parlamenta FBiH, stranke koje predstavljaju bošnjačku izbornu volju imaju mogućnost samostalno formirati izvršnu vlast na razini FBiH (Predsjednik FBiH i dva dopredsjednika te Vlada FBiH).
Najveći politički problem koji opterećuje FBiH je neravnopravan položaj Hrvata koji proizlazi iz dominacije Bošnjaka-Muslimana u tom entitetu, unatoč definiciji federacije kao zajedničkog entiteta Muslimana i Hrvata kao ravnopravnih naroda i ostalih narodnosti prema Washingtonskom i Daytonskom sporazumu.
Do ključne 2002. godine i promjene Ustava FBiH (Petritschevi amandmani) u sastav Vlade su osim ministara (gdje je Hrvatima bila zagarantirana najmanje 1/3 ministarskih mjesta) ulazili i njihovi zamjenici. Po pravilu, ako je ministar bio Bošnjak – zamjenik je bio Hrvat i obrnuto, ako je ministar bio Hrvat zamjenik je bio Bošnjak. Kada se zbroje mjesta ministara i zamjenika ministara Hrvati su bili ravnopravan partner u federalnoj Vladi (i po brojnosti i po načinu odlučivanja). U načinu odlučivanja u Vladi Federacije BiH uvedene su takve promjene koje su iz ustava izbrisale riječi "konsenzus" i mogućnost bilo kakvog utjecaja konstitutivnih naroda na odluke Vlade, tako da je ostalo isključivo glasovanje običnom većinom. Ta većina su naravno uvijek Bošnjaci (8 ministara + premijer = 9 glasova). Tome treba dodati da zbog svoje brojnosti bošnjačke političke elite redovito popune i srpske kvote u Vladi FBiH (3 ministra). Međutim, to nije bilo dovoljno (11 od 16 ministara plus premijer) pa su u razdoblju 2010. – 2014. (Vlada Platforme) popunili i hrvatske kvote. Ustavna rješenja (2002.) propisuju fiksne kvote ministara po konstitutivnim narodima. Diskriminatorska rješenja su u samom ustavu kojima se jedan enitet faktički priznaje kao srpski (8 Srba – ministara u Vladi Republike Srpske), a jedan entitet kao bošnjački (8 Bošnjaka – ministara u Vladi Federacije BiH). Ukupno, Bošnjaci imaju 13 ministara (41%), Srbi 11 ministara (34%), a Hrvati 8 ministara (25%) u entitetskim vladama. Tu nije uračunato mjesto entitetskog premijera, premijer Vlade RS-a uvijek je Srbin, a premijer Vlade FBiH uvijek Bošnjak. Bosankohercegovački Hrvat ne može biti premijer niti jednog entiteta prema postojećim ustavnim/zakonskim rješenjima.[5]
"Sastav Vijeća Naroda i Doma Naroda biće paritetan tako da svaki konstitutivni narod ima isti broj zastupnika. Najmanje osam najviše 17 zastupnika bit će iz reda jednog konstitutivnog naroda. Ostali su zastupljeni u broju koji ne prelazi polovicu predstavnika jednog konstitutivnog naroda u Vijeću naroda, odnosno Domu naroda" - Sarajevski sporazum o ustavnim promjenama.[6] Učinak Barryjevih amandmana jednostavno omogućava da hrvatski predstavnici budu izabrani od stranaka koje nemaju potporu hrvatskih birača. U teoriji, bošnjačke stranke mogu izabrati 6 izaslanika u hrvatski klub Doma naroda, što predstavlja jednu trećinu od 17. Prema Petritschevim amandmanima nije više potrebna većina u svakom klubu Doma naroda nego samo jedna trećina za izbor Predsjednika/Potpredsjednika FBiH. Predsjednik FBiH je bitan jer potvrđuje Vladu FBiH. Ako u ponovljenom postupku izbora Predsjednika/Potpredsjednika FBiH jedan od domova odbije zajedničku listu, smatrat će se da su kandidirane osobe prihvaćanjem liste u jednom domu. Uvodi se drugi krug glasovanja u kojem je potrebna potvrda u samo jednom domu. S obzirom na to da su Bošnjaci većina stanovništva u FBiH (oko 70%), imaju kontrolu nad Zastupničkim domom Parlamenta FBiH te u praksi nad svim klubovima u Domu naroda osim hrvatskog, jasna je opasnost koju za Hrvate predstavljaju spomenute promjene. Svake opće izbore se vodi velika borba kako Bošnjaci ne bi izabrali trećinu hrvatskoga kluba i tako potpuno dekonstituirali Hrvate. Pet je županija s većinskim bošnjačkim stanovništvom (Unsko-sanska, Tuzlanska, Zeničko-dobojska, Sarajevska i Bosansko-podrinjska), iz svake dolazi po jedan izaslanik u Klub Hrvata. Bošnjaci u teoriji mogu izabrati trećinu hrvatskih izaslanika, izbaciti Hrvate iz formiranja izvršne vlasti i praktički ih pretvoriti u nacionalnu manjinu. Klub izaslanika hrvatskog naroda u Domu naroda Parlamenta FBiH predstavlja posljednjeg jamca konstitutivnosti Hrvata u BiH.[7]
Starosna struktura
Federacija Bosne i Hercegovine, u odnosu na 1991. bilježi značajan porast starijeg i pad mlađeg stanovništva. Prema popisu stanovništva Bosne i Hercegovine iz 1991., prosječna starost bila je 30,6 godina, a godine 2004. prosječna starnost u Federaciji BiH bila je 36,4 godine.[8]
Dok je u BiH 1991. bilo svega 6,5%, a u Federaciji BiH 6% stanovništva starijeg od 65 godina, u poslijeratnom razdoblju FBiH ima 13,7% stanovništva startijeg od 65 godina.[8]
Prema popisu iz 1991. u BiH je bilo 23,5% djece do 14 godina, u FBiH 24,3%, a danas u Federaciji ima oko 18,5% stanovništva do 14 godina.[8]
Natalitet i mortalitet
Osim što Federaciju BiH pogađa povećanje starijeg i pad mlađeg stanovništva, u FBiH se događa i pad prirodnog priraštaja. Prirodni priraštaj je 1991. u BiH bio 7,8 promila, a u FBiH 8,9 promila.[8] Rat u Bosni i Hercegovini najviše je pridonio padu prirodnog priraštaja, to se i pokazalo prilikom upisa djece u osnovne škole u godinama 2000. i 2001.[8] Te godine u FBiH je u osnovne škole upisano svega 25 607 djece, dok je broj upisanih osnovnoškolaca rođenih prije rata bio 32 854, dakle 22% manje.[8]
Što se tiče stope mortaliteta ona je ostala ista ili je blago porasla, s obzirom na povećanje postotka starijeg stanovništva. U ovu kategoriju ne ubraja se samo starije stanovništvo, već i broj mrtvorođene djece. Godine 1997. broj mrtvorođenih bio je 13 promila, a 2006. 9,5.[8] Godine 2006. prirodni priraštaj Federacije BiH bio je 1,6 promila.[8]
Migracije
Etnička karta Bosne i Hercegovine prema popisu iz 1991.
Iako je velik dio stanovništva svih nacionalnosti bilo protjerano ili raseljeno iz FBiH u vrijeme rata, bilježi se i velik broj povratnika. Od 1996. do 2006. broj izbjeglica koji su se vratili u FBiH je 387 654,[8] od toga 256 915 Bošnjaka, 75 038 Hrvata, 51 252 Srba i 4 449 ostalih.[8] Također od 1996. do 2006. vratio se i velik broj raseljenih osoba, njih 573 884, od toga 349 557 Bošnjaka, 44 804 Hrvata, 176 736 Srba i 2 787 ostalih.[8] Dakle, ukupan broj povratnika (izbjeglica i raseljenih) u FBiH od 1996. do 2006. bio je 1 017 433.
Etnički sastav
Federacija Bosne i Hercegovine čini 51% bosanskohercegovačkog područja, a njezino stanovništvo čini 62,55% ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine.[8][9] Preliminarni rezultati popisa stanovništva iz 2013. potvrđuju značajni pad stanovništva u odnosu na stanje 1991.: s 2 720 074 na 2 371 603 stanovnika. Iz neslužbenih podataka vidljivo je znatno smanjenje udjela etničkih Srba u F BiH (sa 17,6% na približno 5,9%), koje prati porast udjela Srba u Republici Srpskoj.[10]
Zastava Federacije Bosne i Hercegovine od 1994. do 2007.
Zastava Federacije Bosne i Hercegovine je kompromisni dizajn koji uključuje hrvatske i bošnjačke simbole. Crvena i zelena pruga simboliziraju dva naroda, kao i dva štitića u grbu. Grb se nalazi u sredini zastave. Plavo polje grba s deset bijelih šestokrakih zvijezda predstavlja federaciju sastavljenu od deset županija. Bijelo polje zastave trostruko je šire od crvenog i zelenog, tako da je zapravo kvadratno.
Odlukom Ustavnog suda BiH28. siječnja2007., grb i zastava Federacije BiH stavljeni su izvan snage jer ne predstavljaju sva tri konstitutivna naroda u BiH. Od 14. lipnja2007. grb i zastava Federacije su ukinuti i nisu u službenoj uporabi.
Županije imaju svoje vlastite zastave i grbove, no građani Federacije BiH najviše koriste narodne zastave. Hrvati koriste zastavu Hrvatske Republike Herceg-Bosne, a Bošnjaci zastavu Republike Bosne i Hercegovine do 1998. godine (bijela zastava s drevnim grbom dinastije Kotromanić - plavim štitom koji sadržava šest zlatnih ljiljana i bijelu poprečnu gredu). Zastava Hrvatske Republike Herceg-Bosne se koristi kao službena županijska zastava u Zapadnohercegovačkoj i Hercegbosanskoj županiji, a do 2000. bila je i zastava Županije Posavske.
.svg)
.svg)
