Ion Victor Antonescu (Piteşti, 15. lipnja 1882. – Jilava, 1. lipnja 1946.) je bio premijer i conducător Rumunjske u Drugom svjetskom ratu od 4. rujna 1940. do 23. kolovoza 1944.
Nakon što je 28. srpnja 1940. godine sukladno Paktu Molotov-Ribbentrop iz 1939. godine SSSR okupira Rumunjske teritorije Moldaviju i Sjevernu Bukovinu, 30. kolovoza 1940. god. je Njemačka prisilila vladu Kraljevine Rumunjske da ustupi Mađarskoj Sjevernu Transilvaniju (područje približne veličine Hrvatske, s tadašnjih oko 2,5 milijuna stanovnika). Demoralizirane državne vlasti u Bukureštu - svjesne sudbine svojeg bliskog saveznika Poljske 1939. godine i suočeni s potpunim porazom svojeg glavnog međunarodnog zaštitnika Francuske (koja je kapitulirala 6. srpnja 1940.), pristaju da vlast u zemlji dana 5. rujna 1940. preuzme do tada zbog sukoba s vladom konfinirani general Ion Victor Antonescu, povezan s radikalno desnom političkom organizacijom "Željezna garda".
Antonescu je raspustio parlament i prisilio kralja Karla I. na abikaciju, te je 6. rujna 1940. godine na prijestolje instaliran kraljev 18 - godišnji sin Mihael I.
Antonescu je odmah raskinuo dotadašnji savez Rumunjske s Velikom Britanijom i sklopio savez s Hitlerom, čime je Nacistička Njemačka ostvarila strateški važan pristup nafti s rumunjskih naftnih polja.
Rumunjska je pod Antonescuom vrlo predano sudjelovala u napadu Njemačke na Sovjetski savez u lipnju 1941. godine, nakon čega je Rumunjska na nekoliko godina povratila Moldaviju i Sjevernu Bukovinu, te joj je kao vjernom savezniku (broj rumunjskih vojnika koji je ratovao na teritoriju Sovjetskog saveza rastao je od 600 tisuća 1941. godine prema 1,2 milijuna 1944. godine; u ratovanju protiv Sovjetskog saveza poginulo je 306.000 rumunjskih vojnika) dozvolila da okupiraju Odesu i ukrajinski teritorij od oko 42.000 km2 s tada oko 2,5 milijuna stanovnika (od toga oko 8,4% etničkih Rumunja) sjeverno od tog grada na Crnom moru ("Transnistria").
Antoneuscuov režim je predano surađivao s Hitlerovom Njemačkom u ubijanju i deportiranju u logore smrti Židova na područjima koje su bila predmet ratovanja sa SSSR-om, te je u Moldaviji, Bukovini i Transnistriji smrtno stradalo približno polovinu od oko 0,3 milijuna Židova koji su živjeli u tim krajevima. U drugim dijelovima Rumunjske Židovi su bili izloženi antisemitskim zakonima - poput prisilnog rada i nošenja žute zvijezde na odjeći - ali su uglavnom bili pošteđeni od deportacija u logore i ubojstava, te je kasnija rumunjska židovska zajednica od oko 280.000 ljudi (koja se iz Rumunsjke skoro sva bila iselila do početka 1960.-ih godina) bila jedan od glavnih izvora židovskog naseljavanja u Izrael.
Kada su se Sovjetske snage približavale Bukareštu, Antonescu je pozvan u kraljevski dvor 23. kolovoza 1944. godine, te je tu uhićen i poslije predan Sovjetima. Godine 1946. mu je suđeno pred Narodnim tribunalom u Bukureštu, i proglašen je krivim za izdaju rumunjskog naroda u korist Nacističke Njemačke, ekonomsko i političko pokoravanje Rumunjske Njemačkoj, suradnju sa Željeznom gardom, ubojstva političkih protivnika, masovna ubojstva civila i zločine protiv mira, kao i za sudjelovanje u njemačkoj invaziji na SSSR. Osuđen je na smrt i streljan 1. lipnja 1946. u zatvoru u Jilavi.
