Kontemplacija (lat. contemplatio, contemplari: motriti, promatrati, kon- + templum: hram) u prvom redu znači razmišljanje, promatranje, razmatranje, duboko poniranje mislima u nešto, misaoni proces koji nema potrebe za praktičnim ostvarenjem. Starogrčko podrijetlo izraza ('θεωρεω') znači »gledati neki prizor« ili religijski događaj.
Iz kršćanskoga motrišta kontemplacija se pravilno promatra unutar konteksta molitve koja se shvaća kao pokret ljudskoga srca u odgovoru na božansku inicijativu. Kršćanska kontemplativna osoba je ona koja živi s jednostavnom sviješću o Božjoj djelotvornoj prisutnosti u ljudskom životu, povijesti, svijetu i Crkvi.[1]
U starijem budizmu svrha kontemplacije je stjecanje ispravna uvida u stvarno stanje ljudskoga bića, u nepostojanost svih stvari, uzroke patnje u vezanosti za prolazno, nepostojanje biti i trajnosti u bilo kojem objektu vezanosti, iluzornosti pojedinačne osobnosti itsl. U kasnijem budizmu uvid u suštinsku prazninu svega postojanja (šunjata), Budha prirodu, primordijalni um i viđenje stvari kakve jesu (dekonstrukcija konceptualnog verbalno-simboličnog metalnog filtriranja). U nekim ezoteričnim oblicima iako ostaju isti krajnji ciljevi postoje »koraci« u praksi koji uključuju kontemplacije raznih božanstava, jogističke prakse i slično. U budizmu čiste zemlje pak postoje religijsko-štovateljske prakse nalik teističkim religijama (mantra, molitva, pjevanje, kontemplacija deificiranih objekata štovanja i sl.)
Kako hinduizam nije uobičajena religija jedinstvenoga izvora već skup nekolicine doktrina labavo povezanih i međusobno vrlo različitih tradicija, tako je nemoguće govoriti o kontemplaciji općenito, nego samo o praksama pojedinih skupina unutar hinduizma.
 | Wječnik ima rječničku natuknicu kontemplacija |