Krizotilski serpentin iz Arizone, Salt River

Krizotil ili bijeli azbest je oblik azbesta koji se najčešće susreće.[1] Čini oko 95% sveg azbesta u SAD-u[2] te približno sličnog udjela u drugim zemljama.[3] Meki je i vlaknasti silikat u serpentinskoj skupini filosilikata. Kao takav razlikuje se od drugih azbestnih minerala u amfibolskojskupini. Idealna kemijska formula je Mg3(Si2O5)(OH)4.[1]

Najmanje je opasni od svih šest azbestnih materijala. U Hrvatskoj krizotil je azbestni materijal koji se najviše koristilo. Zbog toga se dugo raspravljalo o tome hoće li ga se u potpunosti zabraniti.[4]

U prirodi se javlja u serpentinskim stijenama. Vlakna su mu višestrukih okomitih slojeva. Prosječna debljina vlakana je 2 cm. Velika nalazišta nalaze se u Africi, Australiji, Cipru, Italiji, Kanadi, Novom Zelandu, Rusiji i SAD-u (Kalifornija). Eksploatacija nalazišta počela je 1880. godine, na inicijativu engleske pamučne industrije. U zemljama zapadne Europe uporaba raznih vrsta krizotila zabranjuje se od 1986. godine.[5]

Krizotil nije isto što i krizolit.

Izvori

  1. ↑ a b U.S. Department of Health and Human Services (2005). "Asbestos." Report on Carcinogens, Eleventh Edition.
  2. ↑ Occupational Safety and Health Administration, U.S. Department of Labor (2007). 29 C.F.R. 1910.1001. Appendix J.
  3. ↑ Institut national de recherche sur la sécurité (1997). "Amiante  Arhivirana inačica izvorne stranice od 25. lipnja 2008. (Wayback Machine)." Fiches toxicologiques. n° 167. (franc.)
  4. ↑ Najčešće korišteni azbestni materijali u ...  Arhivirana inačica izvorne stranice od 3. prosinca 2013. (Wayback Machine), Otrovno.com
  5. ↑ J. Vučinić, S. Kovačević, S. Kirin: Analiza proizvodnje azbesta i posljedice na zdravlje ljudi, Sigurnost 49 (2) 137 - 144 (2007)
Kategorija