Latinica je naziv za pismo (latinično pismo) kojim su se služili stari Rimljani i pisma izvedena iz njega. Latinica postoji u nekoliko verzija, koje imaju između 20-40 slova, koja mogu biti kurentna (mala) i verzalna (velika). Velika slova se redovno koriste na početku rečenice i nekih riječi (ovisno o verziji latinice), kao i u kraticama. Smjer pisanja je slijeva nadesno.

Podrobniji članak o temi: Hrvatska abeceda

Hrvatska latinica se sastoji od 30 slova, od kojih su 3 digrafa (Dž, Lj, Nj). Hrvatska latinica je doživjela mnoge promjene kroz stoljeća, a u sadašnjem obliku se ustalila na početku 20. stoljeća. Napravljena je na temelju češke inačice latinice.

Latinica je jedna od tekovina koje je moderni svijet naslijedio od Rimljana. To je najprije bio naziv za pismo Rimljana. Latinski se alfabet razvio iz grčkoga, a grčki iz feničkog. Prilagodivši grčke znakove glasovnim potrebama svog jezika, latinski je alfabet u početku imao 21 slovo:

U antici se pisalo samo velikim slovima a mala su se razvila iz njih pojednostavljivanjem pri brzu pisanju. Znakom V bilježili su Rimljani vokal u i konsonant v, a znakom I i vokal i i konsonant j. U I. st. pr. Kr., kad su se Rimljani bliže upoznali s grčkom kulturom, uvedena su grčka slova Y (ipsilon) i Z da bi se točnije pisale mnoge grčke riječi koje su bile u upotrebi. Tako je konačan broj slova do kraja Rimskog Carstva iznosio 23. Kako danas glasove u i v bilježimo svaki posebnim slovom - U i V, latinski alfabet ima sad 24 slova.

Mnogi moderni jezici preuzeli su latinicu kao svoje pismo, prilagođavajući pojedina slova vlastitom govornom sustavu. Tako su nastala slova j i w, a u našem jeziku, na primjer č, ć, š, ž, đ. Danas se latinicom, osim velikog broja naroda u Europi, Americi, Aziji, Africi i Australiji, služe sve više, zbog lakšeg sporazumijevanja, i oni narodi koji imaju vlastita drevna pisma: Kinezi, Japanci, Indijci itd.