Onomatopeja (grč. onoma = ime, poiein = napraviti) glasovna je figura oponašanja ili prenošenja zvukova iz prirode u nekom književnome djelu jezičnim sredstvima.
Stilsko izražajno sredstvo u kojem se glasovima oponašaju određeni zvukovi iz prirode, životinjsko glasanje ili neki zvuci koji nas podsjećaju na neki predmet.
Vrste onomatopeje
To je skupina glasova koja vjerno oponaša neki šum ili zvuk:
- mijau, vau, muu, kokodak, rok, auu, mee, bee, kukuriku, kva-kva, ga-ga, živ-živ, i-a, kre-kre, klap-klap, bum-bum...
- Glasanje i predočivanje šumova i zvukova varira od jezika do jezika. Primjerice, za glasanje psa u hrvatskome jeziku imamo vau-vau, u engleskome je to woof woof, u francuskome ouah ouah, u grčkome gav gav, u talijanskome bau bau, u japanskome wan wan, a u turskome hauv hauv.
- Od glasanja životinja izvode se i glagoli:
- mijaukati, ćurlikati, cijukati, živkati, mukati, kreketati...
- bum, bla-bla, tras, fuć, bong, hop, tup, kuc, pljas, heh, brrrm, fiju
- Onomatopeja je posebno česta u stripovima gdje se u oblačićima prikazuju zvukovi kako bi se riječima dočarali zvukovi iz izvanjezične zbilje, posebice zvukovi udaraca (bum, bang, pljas, tras, pljus).
- Primjerice, etnici Barbara nazvani su zbog onomatopeje. Grčka je riječ βάρβαρος označavala nekoga tko nije Grk, a zapravo je oponašala nerazumljivi govor - bar-bar.