Riječ tempera dolazi od srednjovjekovne latinske riječi temperare, što znači miješati. Označava slikarsku tehniku u kojoj boja nastaje miješanjem boje u prahu (pigmenta) s otopinom ljepila i vezivnog sredstva žumanjka ili bjelanjka jajeta, gumiarabike, smokvinog mlijeka, kazeina itd. Tako dobivena boja je gusta te se pri uporabi još razrjeđuje vodom, ali kad se na podlozi suši, postaje u vodi netopiva. To je stari recept po kojem su se te boje izrađivale. Danas se koriste, posebno za rad u osnovnoj školi, već pripremljene pastuozne boje u tubama. Temperom se može slikati na raznim podlogama: na drvetu, papiru, staklu, platnu. Po završetku rada slikari su sliku premazivali tankim slojem ulja radi zaštite i sjaja, jer je inače tempera suha tehnika bez sjaja. Tempera je neprozirna pokrivna boja. Njome se ne smije slikati u debelim namazima jer se tada ljušti i puca. Zbog svoje neprozirnosti i pokrivajućeg svojstva može se slikati sloj na sloj, čime se prethodno naslikano može prema želji prekriti. Stoga je manje osjetljiva od akvarela te se njome lakše slika nego akvarelom. Temperom se mogu jednolično obojiti veće plohe, stoga je pogodna za dekorativno oblikovanje i oblikovanje u području primijenjene umjetnosti, kao što je izrada idejnih rješenja opreme knjiga, ambalaže, scenografskih rješenja, plakata itd.
Najstariji primjerci tehnike potječu iz starog Egipta.Poznata i u klasičnom svijetu,gdje je izgleda istisnula iz uporabe tehniku enkaustike.Tehnika tempere dominira sve do oko 1500 godine,kada je sve više istiskuje ulje.Ponovo je se počinje koristiti u 19. stoljeću,te prvoj polovini 20.stoljeća.U Grčkoj i Rusiji tehnika se koristi i danas(ikone).
| ||||||||||||||