La dolce vita
Originalni poster koji je izradio Giorgio Olivetti
RežijaFederico Fellini
ProducentGiuseppe Amato
Angelo Rizzoli
ScenarioFederico Fellini
Ennio Flaiano
Tullio Pinelli
Brunello Rondi
Pier Paolo Pasolini
sinopsis: Federico Fellini
Ennio Flaiano
Tullio Pinelli
UlogeMarcello Mastroianni
Anita Ekberg
Anouk Aimée
Yvonne Furneaux
Magali Noël
Alain Cuny
Nadia Gray
MuzikaNino Rota
FotografijaOtello Martelli
MontažaLeo Catozzo
Studio
  • Riama Film
  • Pathé Consortium Cinéma
  • Gray Films
Distribucija
  • Astor Pictures (SAD)
  • Cineriz (Italija)
  • Pathé Consortium Cinéma (Francuska)
Datum(i) premijere
5. 2. 1960 (1960-02-05) (Italija)
Trajanje174 min.
180 min. (verzija za američko tržište)
Zemlja Italija
 Francuska
Jezikitalijanski
engleski
francuski
njemački
Bruto prihod19,516.000 $ (SAD)

La dolce vita (sh. Slatki život) je italijansko-francuski crno-bijeli igrani film snimljen 1960. u režiji Federica Fellinija, a koji se smatra najpopularnijim i najuspješnjiim ostvarenjem njegove filmografije, odnosno jednim od najznačajnijih i najuticajnijih ostvarenja evropske kinematografije 1960-ih.

Po žanru je kombinacija drame i komedije. Protagonist, koga tumači Marcello Mastroianni, je rimski novinar Marcello Rubini, nekoć ambiciozni književnik koji je prisiljen za život zarađivati radeći za tabloid i prateći trivijalne priče, kao i život otmjenog društva i celebrityja. Radnja filma nema čvrstu narativnu strukturu, te se sastoji od nekoliko epizoda koje prate tjedan dana u Rubinijevom životu, a što uključuje situacije u kojima ga privlače kako žene iz miljea koji prati kao novinar, tako i lagodan život kojima su okruženi.

La dolce vita je izazvao veliku pažnju jer je njime Fellini, tada jedan od najuglednijih italijanskih sineasta, simbolički označio raskid sa dotadašnjim neorealizmom, bilo u smislu stila - pa tako film sadrži gotovo nadrealne i groteskne scene - bilo smislu tematike, koja će se umjesto problema siromaštva i društvene nejednakosti više baviti otuđenjem, hedonizmom i dekadencijom kako više, tako i srednje klase stvorene u ekonomskom bumu 1950-ih. Fellini je u filmu pokazao izuzetnu vještinu prikazivanjem oštrih kontrasta i kontradiktirnosti tadašnje Italije koja se našla između prošlosti i moderne sadašnjosti (a što se najbolje vidi u početnoj sceni u kojoj helikopter prevozi kip Isusa iznad starorimskog akvadukta), odnosno katoličanstva i prakticiranja "slobodnih" oblika seksualnosti kao što su prostitucija i promiskuitet. Publici je, međutim, najviše u sjećanju ostala antologijska scena u kojoj američka filmska zvijezda Sylvia (čiji lik tumači Anita Ekberg) hoda u poznatoj rimskoj fontani Trevi.

Zbog svog sadržaja je film, međutim, izazvao negodovanje Rimokatoličke crkve koja ga je smatrala veličanjem i poticanjem "nemorala". Nakon što je film na privatnoj projekciji pogledao papa Ivan XXIII i, navodno, njime bio "zgrožen", film je osuđen u uvodniku vatikanskog lista L'Osservatore Romano, a nakon čega je vlada demokršćanskog premijera Fernanda Tambronija naložila rezanje nekih "problematičnih" dijelova. U Francovoj Španiji je, pak, bio u potpunosti zabranjen za prikazivanje, te je gledateljima postao dostupan tek nakon Francove smrti 1975. godine.

Sa druge strane, među kritikom i publikom su reakcije bilo daleko pozitivnije. Na Kanskom festivalu je osvojio Zlatnu palmu, a kasnije je dobio i Oscar za najbolju kostimografiju. Neki od detalja filma su postali dio popularne i opće kulture, odnosno poslužili za stvaranje novih riječi i pojmovi. Lik agresivnog fotografa koji "progoni" celebrityje (temeljen na stvarnoj ličnosti po imenu Tazio Secchiaroli), a koga je u filmu tumačio Walter Santesso, je dobio ime Paparazzo, a poslije su po njemu prozvani paparaci. Na prostoru bivše Jugoslavije su majice nalik na one nošene u filmu dobile ime dolčevita ili dolčevitka.

Uloge

[uredi | uredi kod]

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]
La dolce vita na Wikimedijinoj ostavi