Sveta Marija, Blažena djevica Marija i Bogorodica (grčki: Θεοτοκος [Theotokos] – Teotokos) su tradicionalni naslovi koje koriste katolici, pravoslavci i ostali da opišu Mariju.
U Katoličkoj crkvi
Kada je Bogorodica navršila šest meseci, majka je postavila na zemlju (da vidi može li da stoji), a tom prilikom je Bogorodica napravila sedam koraka. Oduševljena Ana je rekla: "Živ Gospod Bog moj, ti nećeš hoditi po zemlji, dok ja ne prinesem tebe u hram Gospodnji", a kada je napunila tri godine, došlo je vreme da malu Mariju prinesu Bogu na dar, kao trogodišnje čisto jagnje. I došao je dan svečanog ulaska u Jerusalimski hram (Vavedenje). Pred svečanim hodom išle su mlade čiste devojke, a za njima sveta kćer pravednih roditelja. Kod vrata Jerusalimskog hrama, u susret majci velikog prvosveštenika izašli su mnogi sveštenici, na čelu sa prvosveštenikom Zaharijem. Prema Predanju, ovde se dogodilo čudo: "Oko hrama bilo je 15 stepenica, na svakoj od njih pevali su jedan psalm sveštenici i leviti, uzlazeći na služenje. Na prvi stepenik od ovih, postavili su roditelji mladu Mariju. Deva Gospodnja sama, ne podržavana i ne olakšavana ničijom rukom, uzišla je po svim stepenicima tako, kao da je u punom uzrastu."
Iz Evina potomstva Bog je izabrao Djevicu Mariju da bude Majka njegovog Sina. Kao "puna milosti", ona je "najodličniji plod Otkupljenja: već od prvoga časa svog začeća potpuno je očuvana od svake ljage istočnoga grijeha te je cijeloga svog života ostala slobodna od svakog osobnog grijeha (dogma o Bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije).
Pravoslavno učenje
Pravoslavno učenje o Presvetoj Djevi Mariji Bogorodici može se rezimirati u nekoliko imena ili glavnih naziva:
Nevesta, Prisnodjeva: Termin αιπαρθενια [aiparthenia] ("uvek-djeva") javlja se prvi put kod Sv. Ignjatija Bogonosca (Efescima XIX,1), koji smatra Spasiteljevo rođenje od Djeve kao jednu od velikih tajni Spasenja. Odatle će taj termin preuzeti celokupna patristička tradicija da bi se njime označilo neporočno Hristovo začeće u utrobi Djeve, bez čovekovog posredništva. Logos sam, silom Duha Svetoga, prima stvarnu ljudsku prirodu od tela Djeve: "Premudrost sazda sebi kuću" (Priče 9,1). U viđenju kupine koja goraše a ne sagorevaše (Izl. 3,2-3), tumači razlikuju ognjeni plamen, simvol materinstva, i grane, koje su simvol devstvenosti. U bogoslužbenim knjigama ona se naziva "dveri života", "neporočna Djeva", "neprohodne dveri Gospodnje, kroz koje je samo Svevišnji prošao i tebe samu zapečaćenu sačuvao". Ona je "začela bez semena i rodila neizrecivo Boga Logosa, čistotom bivši zapečaćena i djevstvom sačuvana", te je pre rođenja i u rođenju Djeva i posle rođenja Djeva (πατθενος [patthenos]).
Bogorodica, Mati Božija (Gospodnja). To je pravo ime Djeve Marije ispisano na ikonama sa inicijalima MR - ΘΟΥ, to jest Μητηρ Θεου - Mater Domini - Majka Božija (Luka 1,43). Naziv Θεοτοκος [Theotokos] usvojio je Treći Vaseljenski Sabor (Efes, 431), protiv Nestorijeve jeresi a kao razvoj pravoslavnog učenja o sjedinjenju dveju priroda u Isusu Hristu, ali ga Crkva nije unela i u Simvol vere. Djeva "je rodila telom jednoga od Trojice, Hrista Boga", zato je ona Bogorodica: "Onoga koji se pre vekova rodi od Oca bez matere, Sina i Logosa Božijeg, poslednjih godina rodila si ovaploćenog od prečiste krvi tvoje, bez muža, Bogorodice". Ona nije majka božanstva, nego Sina koji je Bog, jer je neizrecivo začela telo Hristovo. "Kroz nju Nevidljivi se vidi." Sam Sin uzeo je svoju čovečansku prirodu, telo i dušu, procesom materinstva i neporočnog začeća, od Duha Svetoga: "Neobuhvatni Logos Očev od tebe, Bogorodice, obuhvatio se, ovaplotivši se". Nestorije, koji razdvajaše u ovaploćenom Sinu Božijem dva lica, božansko i čovečansko, učio je da je Isus prosti čovek u koga je Sin došao i obitavao i sa kojim čini veoma tesno jedinstvo. Protiv ove jeresi, Efeski Sabor proklamovaće da Djeva nije rodila čoveka, ili posebnog čoveka, nego samog Sina Božijeg, koji je uzeo od nje savršenu ljudsku prirodu. Tako je njeno bogomaterinstvo bilo priznato zajedno sa njenom devstvenošću.
Blagodatna (Luka 1,28), Presveta (Παναγια [Panagia]), Carica. Već Stari zavet govori o proslavljanju Majke Božije (Ps. 44). Ona se poistovećuje sa lestvicom između neba i zemlje u Jakovljevom snu (Post. 28,12), preko koje je Bog uzeo našu ljudsku prirodu i po kojoj anđeli Božiji silaze i penju se. U Pravoslavnoj tradiciji, Marija Djeva se upoređuje sa Evom, budući da je slika novoga čovečanstva. Kao što je Eva sudelovala u Adamovom padu i smrti, tako je isto Marija Djeva učestvovala u povratku uprljanog lika u prvobitno stanje. S jedne strane, ona je to stanje dostigla svojim smirenjem (Luka 1,46-47), a s druge, ona je osvećena silaskom Logosa, postavši izvor čistote i netruležnosti. Sv. Jovan Damaskin u svojoj Besedi na Uspenje naziva je "hramom Logosa". Svetija od svih svetih, "časnija od heruvima i proslavljenija od serafima", ona je zaštitnica, pokroviteljka, posrednica i pomoćnica vernih. Velika moliteljka Hrišćana, ona prinosi njihove molitve pred presto njenoga Sina i Boga: "Ti si topla moliteljka ka Sinu tvome i Bogu našem, jer molitve Majke mnogo mogu na umilostivljenje Vladike". U tom smislu ona se priziva na Liturgiji, opeva u pesmama i živopiše na ikonama.
Pravoslavna Crkva nije prihvatila dva mariološka dogmata koje je u Rimokatoličkoj crkvi proglasio rimokatolički magisterij na temelju marijanske pobožnosti:
Bezgrešno začeće Djeve (1854)
Njeno vaznesenje telom (1950)
Pomenute dve dogme kvare odnos između čoveka i OvaploćenjaBoga, kao i između Isusa Hrista i ikonomije Spasenja. Po blagodati Bogorodica, Djeva Marija po rođenju jeste ćerka Adamova i samo tako ona može predstavljati čovečanstvo koje očekuje spasenje: "Evo sluškinje Gospodnje. Neka mi bude po riječi tvojoj" (Luka 1,38). Zato je i njeno oboženje plod OvaploćenjaLogosa koji je jedinstveni izvor netruležnosti. Vaznesenje telom može imati smisao proslavljanja ljudske prirode, ali to ne uništava jedinstvenu posredničku iskupiteljsku ulogu Isusa Hrista, jer je Hristos onaj ko joj uznosi telo na nebo. Naravno, lik neporočne i za Crkvu uvek posrednice Djeve, duboko je utisnut u pravoslavnu pobožnost.
Bogorodičin lik
Još jedna se razlika krije u prikazivanju Bogorodičinog lika na ikonama. Dok se u katoličanstvu on prikazuje slobodno, na osnovu impresije umetnika, u pravoslavlju se veruje da je sam sv. Luka slikao Majku Božju za života i da su na osnovu nje naslikane i druge ikone kao što je ikona Presvete Bogorodice Trojeručice. Te je tako i sačuvan pravi lik Bogorodice kroz vekove i uvek se slika po uzoru na ranije ikone.
