Bernardino Pinturicchio
renesansa
Autoportret
Biografske informacije
Rođenje1454./1460.[1]
Perugia
Smrt11. decembar 1513.
Siena
Opus
Poljefreska, slikarstvo
PraksaPerugia, Rim, Siena, Umbria, Toskana

Bernardino di Benedetto di Biagio, poznatiji po nadimku Pinturicchio ili Pintoricchio (Perugia, 1454/1460. – Siena, 11. decembar 1513)[1] bio je talijanski renesansni slikar. Pinturicchio je uz Perugina i mladog Raffaella bio jedan od najvećih i najpoznatiijih predstavnika umbrijske slikarske škole quattrocenta. Nadimak Pinturicchio (od piccolo pintor, dosl. mali slikar) dobio je zbog svog sitnog rasta, on se tako i potpisivao na nekim svojim djelima.[2]

Biografija

Bernardino di Benedetto rođen je u skromnoj obrtničkoj porodici Biagia (zvanoj Betti) iz Perugie. Njegova mladost je po svemu sudeći bila vrlo nesretna, dodatno se zakomplicirala 1475. kad je njegov otac, skromni štavitelj kože umro od kuge.[1] Za Bernardina je bila sretna okolnost, to što je u istoj ulici gdje je njegov otac imao radnju, slikarsku bottegu imao i minijaturist Bartolomeo Caporali, kod kog je Pinturicchio provodio dane i savladao slikarsko umijeće zajedno sa Peruginom. Perugia je tih godina bila centar slikarstva tog doba u središnjoj Italiji, tako da se i Pinturicchio uključio u rad slikarskih bottega kao pomoćnik. Slikarske bottege toga vremena bile su prave manufakture za izradu slika, pomoćnik je trebao znati sve: od mješanja i priprave boja do uvećanja i oslikavanja svoj dijela freske sa skice koju bi napravio majstor.

Marija sa djetešcem i anđelima, freska iz Priorske palače u Perugi (1486)

Pinturicchio je kao suradnik Caporalijeve bottege radio 1473. na oslikavanju franjevačkog oratorija sv. Bernarda u Perugi zajedno s Peruginom i da Amelijom. Danas se njemu pripisuju tri od tih osam slika na drvu: Izlječenje slijepog, Sv. Bernard vraća u život umrlog i Oslobođenje zarobljenog. Njegov slikarski rukopis vidi se i na ostalim slikama, kod odjeće i pozadina. Slijedećih desetak godina njegova života (između njegove 20 i 30 godine), ispunjene su velom tajne, zna se da je zajedno s Peruginom radio na prvom oslikavanju Sikstinske kapele. Iako nema materijalnih dokaza, nesumnjivo je da je slikao i za tog razdoblja, jer njegovi slijedeći radovi jasno pokazuju da je bio u stanju izvesti najsloženije slikarske zadatke toga vremena i voditi velike slikarske bottege sa puno suradnika.

Rimsko razdoblje

U rimskim dokumentima je prvi put zabilježen 1481. u krugu slikara iz kvarta Porta Sant'Angelo.[1] U Rimu je između 1482. - 1485. oslikao freskama kapelu Bufalini u crkvi Santa Maria in Ara Coeli, ciklusom fresaka iz života sv. Bernardina Sijenskog. U tom razdoblju povremeno odlazi kući u Perugiu gdje obavlja manje poslove koje mu nabavlja nećak Girolamo di Simone, kanonik katedrale San Lorenzo u Perugi. U Rimu se Pinturicchio zbližio s papom Inocentom VIII. koji mu je povjerio oslikavanje svoje rezidencije u Vatikanu (danas srušena da se napravi prostor za muzej Pio Clementino) na čemu je radio od 1487. do 1488. godine. Dvije godine kasnije otišao je ponovno u rodnu Umbriju oslikati kor katedrale u Orvietu, međutim rad na toj freski je napustio pa je to završio njegov pomoćnik Ciancio del Pentoricchio, tek 1496 i to u svom stilu. Pinturicchio je posao napustio jer je 1494. dobio puno bolju narudžbu od pape Aleksandra Borgie da mu oslika rezidenciju u Vatikanu, na tom grandioznom projektu radio je do 1495. godine.

Središnji dio oltarne pale iz crkve Santa Maria degli Angeli u Perugi (1496–1498)
Inauguracija pape Pija III, freska iz Sienske katedrale

Pinturicchio je 14. februara 1496. sklopio ugovor da će u roku od dvije godine, oslikati monumentalni poliptih za glavni oltar crkve Santa Maria degli Angeli (Santa Maria dei Fossi) u Perugiji, koji se danas čuva u Galleria Nazionale dell'Umbria u Perugiji. Taj poliptih bio je naširoko hvaljen i služio kao prototip za različite Madonne tih godina. Od 1497. radi na oslikavanju kapele biskupa Erolija u katedrali u Spoletu koju je naručio biskup Costantino Eroli. Naslikao je freske Madonna i dijete sa svecima u centralnom dijelu i Blaženi Eroli između anđela u luneti kapele, sad teško oštećene. Preko pape Aleksandra Borgie povezao se s porodicom Baglioni, koji su mu naručili ukrašavanje zidova Kapele Baglioni u crkvi Santa Maria Maggiore u Spellu. Ciklus fresaka na temu Isusova dječaštva i života sv. Marije, slikao je od jeseni 1500. do proljeća 1501., one su mu donijele ugled na umjetničkoj sceni Umbrije. Radovi u Spoletu, Perugi i Orvietu donijeli su dosta novca Pinturicchiu, a 1501. dobio je i društveno priznanje, postao je protomaestro za umjetnost u Perugi. Nakon toga Pinturicchio radi od 1502. u Rimu po narudžbi kardinala Raffaela Riarija na dekoraciji freskama 12 luneta u klaustru crkve Santa Maria del Popolo, freske su 1811. uništene, tako da od njih postoje samo fragmenti.

Piccolominijeva biblioteka u Sienskoj katedrali

Vrhunac Pinturicchiova rada je ciklus fresaka za Piccolominijevu biblioteku u Sienskoj katedrali, u kojoj je izveo ciklus slika o životu Eneje Silvija Piccolominija (papa Pio II.), po narudžbi kardinala Francesca Piccolominija Todeschinija kasnijeg pape Pija III.. Ugovor za taj veliki posao sklopio je 29. juna 1502. među brojnim pomoćnicima koji su mu pomagali bili su bolonjski slikar Amico Aspertini i mladi Rafael, posao su dovršili 1506. Iste godine dobio je narudžbu za poliptih u crkvi Sant'Andrea u Spellu, i njega je izveo uz puno pomoćnika (Eusebio da San Giorgio i Giovan Francesco Ciambella). Između 1509. i 1510. naslikao je svoj posljednji ciklus fresaka u luneti kapele Della Rovere u rimskoj crkvi Santa Maria del Popolo[1] i oslikao Dvoranu mjeseci (sala dei Mesi) u palači kardinala Domenica Della Rovere. Teško bolestan, povukao se 1513. na selu pored Siene, gdje je iste godine i umro 11. decembra.

Djela

Galerija djela

Izvori

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 „La vita e le opere di Bernardino di Beatto, detto il Pintoricchio na portalu Pintoricchio – Umbria (2 febbraio 29 giugno 2008) pristupljeno 27. 5. 2011.”. Arhivirano iz originala na datum 2011-01-14. Pristupljeno 2011-05-26. 
  2. ↑ Cristina Acidini: Pintoricchio, in Pittori del Rinascimento, Scala, Firenze 2004. ISBN 88-8117-099-X

Vanjske veze

Pinturicchio na Wikimedijinoj ostavi
Kategorije