Sociolingvistika je poddisciplina lingvistike, usko povezana s primijenjenom lingvistikom i s općom lingvistikom. A u interdisciplinarnom smislu povezana je sa sociologijom, antropologijom i psihologijom.
Sociolingvistika opisuje s jedne strane kako brojni društveni aspekti, poput kulturnih normi, očekivanja i konteksta, utječu na način upotrebe jezika, a s druge strane opisuje kako jezična upotreba utječe na društvo. Konkretno, proučava kako se razlikuju jezični varijeteti između skupina odvojenih određenim društvenim varijablama, npr. razinom obrazovanja, statusom, etnicitetom, spolom, starosnom dobi itd., i kako se to koristi za kategorizaciju pojedinaca u društvene ili socioekonomske klase. Kao što upotreba jezika varira od mjesta do mjesta, tako varira i među društvenim slojevima. Ti sociolekti predmet su izučavanja sociolingvistike.
U lingvističkom rječniku sociolingvistika se definira kao:
Poddisciplina lingvistike koja se bavi uzajamnim odnosima između društvene strukture i jezične strukture, a zadatak joj je pokazati sistematsku povezanost jezične i društvene strukture te utvrditi uzročne odnose u jednom ili u drugom smjeru. Sociolingvistika je interdisciplinarni projekt sociologa, lingvista, psihologa i antropologa koji konstituira jedan zajednički predmet proučavanja.[1]
– definicija sociolingvistike
Sociolingvistika se na Zapadu pojavila 1960-ih godina, s radovima Williama Labova u SAD-u i Basila Bernsteina u Velikoj Britaniji. Krajem 1960-ih William Stewart[2] u SAD-u i Heinz Kloss u Njemačkoj postavljaju osnove sociolingvističke teorije o policentričnom jeziku, pomoću koje se opisuje kako standardni jezik varira ovisno o nacijama i/ili državama gdje se govori (npr. američka/britanska/australska varijanta engleskog;[3] njemačka/austrijska/švicarska varijanta njemačkog;[4] srpska/hrvatska/bosanska/crnogorska varijanta srpskohrvatskog[5]).