![]() | |
![]() | |
IUPAC ime | |
---|---|
(E)-14,17,26,32-tetrabutyl-5-ethyl-8-(1-hydroxy-2-methylhex-4-enyl) -1,3,9,12,15,18,20,23,27-nonamethyl-11,29-dipropyl-1,3,6,9,12,15,18,21,24,27,30- undecaazacyclodotriacontan-2,4,7,10,13,16,19,22,25,28,31-undecaone | |
Klinički podaci | |
Kategorija trudnoće | |
Način primene | oralno, IV, oftalmički |
Pravni status | |
Pravni status |
|
Farmakokinetički podaci | |
Bioraspoloživost | promenljiva |
Metabolizam | hepatički |
Poluvreme eliminacije | promenljivo (oko 24 sata) |
Izlučivanje | bilijarno |
Identifikatori | |
CAS broj | 59865-13-3 |
ATC kod | L04AD01 (WHO) S01XA18 |
PubChem | CID 2909 |
DrugBank | DB00091 |
ChemSpider | 4447449 |
Hemijski podaci | |
Formula | C62H111N11O12 |
Molarna masa | 1202.61 |
Ciklosporin (INN, cyklosporine (USAN), cyclosporin (bivši BAN) ili cyclosporin A, je imunosupresantni lek koji se široko koristi nakon alotransplantacije organa da be umanjila aktivnost pacijentovog imunskog sistema, i time rizik neprihvatanja organa. On je bio studiran kod transplanta kože, srca, bubrega, jetre, pluća, pankreasa, koštane srži, i tankih creva. Inicijalno je izolovan iz jednog Norveškog uzorka humusa. Ciklosporin je ciklični ne-ribozomski peptid sa 11 aminokiselina koji proizvodi gljiva Beauveria nivea, i sadrži jednu D-aminokiselinu, što se retko sreće u prirodi.[1]
Imunosupresivni efekat ciklosporina je bio otkriven 31. 1. 1972. u kompaniji Sandoz (sad Novartis) u Bazelu, Švajcarska, u toku testiranja imunosupresije u eksperimentu koji je dizajnirao i izveo Hartmann F. Stähelin. Uspeh ciklosporina u sprečavanju rejekcije organa je bio pokazan na transplantima jetre. Prvi pacijenat na kome je ovaj lek primenjen 1980. godine je bila jedna dvadeset osmogodišnja žena.[2] Ciklosporin je bio odobren za upotrebu 1983. godine.
Sem upotrebe u transplantnoj medicini, ciklosporin se takođe koristi za psorijazu, kod ozbiljnih slučajeva atopičkog dermatitisa, za pyoderma gangrenosum, hronične autoimune urtikarije, i ponekad za reumatoidni artritis i slične bolesti. U SAD, on se često koristi u obliku oftalmičkih kapi za oči u tretmanu suvih očiju. Njegova primena kod mnogih drugih autoimunih bolesti je bila istražena. On se ponekad koristi u veterini, pogotovo u ekstremnim slučajevima imuno posredovane hemolitičke anemije. Inhalirani ciklosporin je bio istražen u tretmanu astme. Mogućnost njegove primene kao preventivne terapije za hroničnu rejekciju pluća se istražuje. Ciklosporin je takođe bio korišćen u tretmanu pacijenata sa ulceroznim kolitisom koji ne reaguju na tretman sa steroidima.[3] Ovaj lek se isto tako koristi u tretmanu uveitisa sa non-infektivnom etiologijom.
Ciklosporin je bio istražen kao moguće neuroprotektivno sredstvo za stanja kao što su traumatska povreda mozga, i bilo je pokazano u eksperimentima na životinjama da redukuje oštećenja mozga uzrokovana povredama.[4] Ciklosporin blokira formaciju mitohondrijalne permeabilne propustljivosti pora, za koju je ustanovljeno da prouzrokuje veći deo oštećenja asociranih sa povredama glave i neurodegenerativnim bolestima.
Za ciklosporin se misli da se vezuje za citosolni protein ciklofilin (imunofilin) limfocita, posebno T-limfocita. Ovaj kompleks ciklosporina i ciklofilina inhibira kalcineurin, koji je, pod normalnim okolnostima, odgovoran za aktiviranje transkripcije interleukina 2. U T-ćelijama, aktivacija T-ćelijskog receptora normalno povišava intracelularni kalcijum, koji dejstvuje na kalmodulin da aktivira kalcineurin. Kalcineurin zatim defosforilizira transkripcioni faktor NF-AT (nuklearni faktor aktiviranih T-ćelija), koji prelazi u nukleus T-ćelija i povećava aktivnost kodiranja IL-2 gena i srodnih citokina. Ciklosporin sprečava defosforilizaciju NF-AT vezivanjem za ciklofilin.[5] On takođe inhibira limfokin produkciju i oslobađanje interleukina. On dovodi do umanjenja funkcije efektorskih T-ćelija. Ovo ne utiče na citostatičku aktivnost.
![]() | Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje u vezi sa temama iz oblasti medicine (zdravlja). |