Crkva Krista Spasitelja u polju ili Crkva Hora (grčki: ἡ Ἐκκλησία του Ἅγιου Σωτῆρος ἐν τῃ Χώρᾳ ili Μονή της Χώρας, "Crkva Krista Spasitelja u polju" ili "Manastir Chora"; turski: Kariye Camii ili Kariye Kilisesi, "Džamija Hora" ili "Crkva Hora") se smatra jednom od najljepših primjera bizantskih crkvi, najviše zbog prelijepih freski i mozaika u njezinoj unutrašnjosti. Crkva se nalazi u Istanbulskoj četvrti Edirnekapi ("Vrata prema Edirneu") koja se nalazi u zapadnom dijelu općine (belediye) Fatih. Crkvu su u 16. stoljeću Osmanski Turci pretvorili u džamiju, a 1948. godine je sekularizirana i pretvorena u muzej da bi 2020. godine ponovno bila pretvorena u džamiju.^[1] Danas je, uz Aja Sofiju i Cisternu Baziliku, jedna od najposjećenijih bizantskih atrakcija u Istanbulu.

Povijest

Ime joj potječe od njezine lokacije, naime Chora ("u polju") je označavalo kako se radi o crkvi koja je bila izvan zidina Konstantinopola, južno od tzv. "Zlatnog roga". Izvorna crkva je podignuta u ranom 5. stoljeću, izvan Konstantinovih zidina, no izgradnjom Teodozijevih zidina (413. – 414.) crkva se našla unutar gradskih zidina.

Današnji izgled crkva je dobila za dinastije Paleologa od 1077. – 1081. godine, kada je Marija Dukaina, punica cara Aleksija I. Komnena, obnovila crkvu u tada popularnom locrtu upisanog grčkog križa. Nakon potresa obnovio ju je kraljević Izak Komnen, Aleksijev treći sin, no dovršena je tek dva stoljeća kasnije (1315. – 21.), za vladavine ministra Teodora Metohita, kada su završene njezine impresivne freske i mozaici.

Za vrijeme posljednje Osmanske opsade Konstantinopola 1453. godine, njezina ikona Gospa od Odigitrije ("Ona koja pokazuje put") je iznošena kako bi pomogla braniteljima grada^[2] Oko pola stoljeća kasnije, veliki vezir Atik Ali Paša je naredio njezino pretvaranje u džamiju za što su njezine freske i mozaici prekrivene slojem gipsa.

God. 1948., nakon što je proglašena Muzejom Hora (Kariye Müzesi), Thomas Whittemore i Paul A. Underwood s Američkog bizantskog instituta u Dumbarton Oaksu su pokrenuli njezinu obnovu.

Odlike

Iako nije velika poput drugih slavnih bizantskih crkava u Istanbulu (tek 742.5 m²), ona zasjenjuje ostale ljepotom svojih dekoracija. Crkva je podijeljena u tri glavna područja:

• Ulazna dvorana (narteks) koji je podijeljen u dva hodnika, koji slijede jedan za drugim (oba duga 4 m), na čijim zidovima se mozaici s prizorima Isusova života (egzonarteks ili vanjski narteks) i prizori iz Gospina života i života svetaca (ezonarteks ili unutarnji narteks).
• Glavni brod (naos) ima veliku kupolu promjera 7.7 m na sredini i dvije manje iznad skromnih apsida. U njima su najraskošniji mozaici s najvažnijim likovima.
• Bočne vanjske kapele (paraklezij) od kojih je desna veća i služila je kao mauzolej carske obitelji. Ona ima drugu po veličini kupolu u crkvi (promjera 4.5 m), i potpuno je oslikana freskama.

Izvori

• Robert Ousterhout, The Art of the Kariye Camii, 2002., London-Istanbul: Scala. ISBN 975-6899-76-x nevaljani ISBN. (engl.)
• Paul A. Underwood, Third Preliminary Report on the Restoration of the Frescoes in the Kariye Camii at Istanbul, 1958., Harvard University Press ASIN B000IBCESM
• Semavi Eyice, Kariye Mosque Church of Chora Monastery, 1997., Net Turistik Yayinlar A.S. ISBN 978-9754794441 (tur.)

Vanjske poveznice

• Restauracija Crkve Hora na stranicama Sveušilišta Columbia. Posjećeno 09. travnja 2018. (engl.)
• Fotografije s pojašnjenjima

v • u Svjetska baština u Turskoj Europa Kulturna baština (2) Povijesni dijelovi Istanbula: Konstantinov hipodrom, Aja Sofija, Aja Irena, Cisterna Bazilike, Crkva Hora, Teodozijeve zidine, džamije Ahmedija, Sulejmanija, Šehzada, Jeni, i palača Topkapi Saraj (1985.) • Džamija Selimija i njezin društveni kompleks (2011.) Azija Kulturna baština (17) Afrodizija (2017.) • Arheološki lokalitet Ani (2016.) • Bursa i Cumalıkızık: rođenje Osmanskog carstva (2014.) • Çatal Höyük (2012.) • Velika džamija i bolnica u Divriğiju (1985.) • Diyarbakır utvrda i kulturni krajolik Hevsel vrtova (2015.) • Efez (2015.) • Göbekli Tepe (2018.) • Ruševine Hattuše (1986.) • Ruševine Ksantosa s Letinim svetištem Letoon (1988.) • Monumentalne grobnice u brdima Nemruta (1987.) • Pergam i njegov višeslojni kulturni krajolik (2014.) • Povijesno središte Safranbolua (1994.) • Troja (1998.) ● Arheološki lokalitet Arslantepe (2021.) • Gordion (2023.) Mješovita baština (2) Nacionalni park Göreme i spomenici u stijenama Kapadocije (1985.) • Antički grad Hierapolis s terasama Pamukkale (1988.) Nematerijalna svjetska baština (20) Tradicija Âşıklık (2009.) • Çini, tradicijska vještina proizvodnje glazura u keramici (2016.) • Ebru, turska umjetnost mramora (2014.) • Hıderles (Ederlezi), proslava Jurjeva, tj. proljeća1) (2017.) • Proizvodnja plošnog kruha poznatog kao lavaš, katirma, jupka ili jufka2) (2016.) • Kazalište sjena Karađoz (2009.) • Keşkek (2011.) • Kırkpınar ili hrvački festival (2010.) • Umjetnost javnog pripovjedanja Meddah (2008.) • Festival Mesir Macunu (2012.) • Ceremonija Mevlevi Sema (2008.) • Proslava nove godine Novruz3) (2008.) • Semah, ritual Alevi-Bektaşi vjernika (2010.) • Tradicijski Sohbet skupovi (2010.) • Kultura i tradicija turske kave (2013.) • Zviždući jezik* (2017.) • Dede Korkut (s Azerbajdžanom i Kazahstanom) (2018.) • Tradicionalno tursko streličarstvo (2019.) • Tradicionalna strateška igra: Togyzqumalaq, Toguz Korgool, Mangala / Göçürme (s Kazahstanom i Kirgistanom) (2020.) • Umjetnost minijature (s Azerbajdžanom, Iranom i Uzbekistanom) (2020.) 1) S Makedonijom 2) S drugim državama (Azerbajdžan, Iran, Kazahstan i Kirgistan) 3) Slavi se u još desetak država sa značajnim udjelom iranskog stanovništva.  * Svjetska baština u opasnosti