Franjevci | |
---|---|
Ordo fratrum minorum | |
Kratica naziva: | OFM / OFMConv / OFMCap |
Krilatica: | Mir i dobro lat. Pax et Bonum |
Godina osnivanja: | 1209. |
Mjesto osnivanja: | Asiz |
Utemeljitelj: | Franjo Asiški |
Službeni jezik: | engleski, poljski, španjolski, talijanski |
Sjedište: | Rim |
Čelni položaj: | generalni ministar |
|
Fra Massimo Fusarelli (OFM) / Fra Carlos A. Trovarelli (OFMConv) / Fra Roberto Genuin (OFMCap) |
Roditeljski red: | Manja Braća |
Redovi nastali iz ovog reda: | Franjevački svjetovni red, FRAMA |
Broj pripadnika: | oko 2.000.000 |
Odora: | habit (smeđi, crni, sivi) s kapucom koji se oko struka opaše kordom, bijelim konopcem na kojem su svezana tri čvora. |
Franjevci, Red manje braće ili Red male braće (lat. Ordo fratrum minorum, skr. OFM), crkveni je red koji je ustanovio sv. Franjo Asiški 1209. Danas ima oko dva milijuna pripadnika i svoje sjedište ima u Rimu.
Sv. Franjo je po svom obraćenju ustanovio bratstvo Pokornička braća i sestre, iz kojeg se razvijaju četiri franjevačka reda (Ordines Franciscani):
Kako bi ostali vjerni utemeljiteljevu idealu, franjevci su pokretali brojne "obnove", kroz koje su se uobličile tri razne redovničke obitelji. Svaka od tih triju obitelji ima svoje vlastite poglavare i vlastite strukture:
Franjevački red slijedi pravilo reda, a povijest pravila je sljedeća:
Prvi misionari u Americi bili su franjevci. Petorica franjevaca sudjelovala su već u pohodu Francisca Bobadille 1500., a idućih 13 došlo je s drugim upraviteljem Hispaniole Nicolásom de Ovandom 1502. godine.[1] Godine 1505. utemeljena je prva franjevačka provincija u Americi. Devetnaest godina kasnije prvih 12 franjevaca stiglo je u Meksiko. Godine 1533. utemeljili su prvu provinciju u Limi i odande počeli odlaziti na prostor današnjega Čilea, gdje je prva provincija utemeljena tek 1565. Godine 1553. utemeljili su prvi samostan u gradu Santafé de Bogotá u današnjoj Kolumbiji, a dvije godine kasnije prvi je biskup grada Asuncióna osnovao prvu paragvajsku misiju. U današnju Venezuelu stigli su 1575. iz Santo Dominga, svoje prve postaje u Americi. Nakon toga prvog velikog vala širenja kršćanstva ponovno su se istaknuli krajem 18. stoljeća preuzevši misije u Kaliforniji koje su isusovci morali napustiti. U tom dobu franjevci su vodili čak 163 misije, a godine 1789. u Americi i na Filipinima bilo ih je čak 4 195. Godine 1686. Antoni Llinás utemeljio je u Španjolskoj posebnu ustanovu (colegio de Escornalbou) namijenjenu izobrazbi i pripremi misionara za Ameriku.
Franjevci su otvorili prve škole za Indijance u Texcocu 1523. i u gradu Meksiku 1525. godine. Osnovali su i Colegio de Santa Cruz de Tlatelolco, neku vrstu znanstvene i akademske ustanove za proučavanje indijanskih jezika, opće povijesti i civilizacija te za poučavanje preživjelih potomaka znamenitih astečkih loza onim disciplinama i znanjima kojima je trebao biti vičan svaki kršćanin.
Franjevački početni odgoj čine tri stupnja: postulatura, novicijat te vrijeme privremenih zavjeta.[2]
Franjevci su igrali istaknutu ulogu u povijesnom i kulturnom životu Bosne i Hercegovine i Hrvatske.
Hrvatski sveci franjevci su sv.Nikola Tavelić i sv.Leopold Mandić.
U Bosnu dolaze kao misionari koji rade na iskorjenjivanju učenja bosanskih krstjana, već 1291. godine i tu trajno ostaju, a franjevačka provincija Bosna Srebrena je jedina ustanova koja neprekidno djeluje od srednjeg vijeka pa do danas.
1339. godine se ustanovljava Bosanska vikarija, na čelu s fra Peregrinom Saksoncem, koji je imao značajnu ulogu i na dvoru bana Stjepana II. Kotromanića, a naimenovan je i bosanskim biskupom.
Prvi franjevački samostan u Bosni je podignut u Milama kod Visokog oko 1340. godine, a kasnije su izgrađeni i samostani u Sutjesci,Olovu, Srebrenici, Fojnici, Kreševu...
Ovakav razvoj bosanske vikarije ju je doveo u vodeći položaj na čitavom Balkanu, a njeno područje se proteže od Apulije na sjeveru Italije pa do Crnog mora. U prvoj polovini 15. stoljeća se neke manje oblasti osamostaljuju i odvajaju, a nakon Turskog osvajanja Bosne dolazi do podjele vikarije 1514. na Bosnu Srebrenu (na prostoru pod Turskom okupacijom) i Bosnu-Hrvatsku (na preostalom području) i obje ove vikarije su 1517. godine izdignute u rang provincija. Sultan Mehmed El-Fatih je 1463. godine izdao dokument na osnovu kojeg se franjevcima dozvoljava dalje djelovanje u Bosni.
U 16. stoljeću se područje provincije Bosne Srebrene širi s Turskim osvajanjima, pa obuhvaća i Slavoniju, Srijem, Banat i južnu Ugarsku (do Budima). Tako franjevci igraju veliku ulogu u osnivanju grada Subotice.[3]
U 18. stoljeću, dolazi do osamostaljivanja dalmatinskih samostana, a potom se 1757. izdvajaju i prekosavski samostani, te se 1758. godine ustanovljava područje Bosne Srebrene koje odgovara granicama Bosne i Hercegovine, a 1847. se ustanovljava i zasebna hercegovačka provincija. Iz tog razdoblja datira prva medicinska knjiga na hrvatskom jeziku, koju je napisao fra Luka Vladimirović.[4]
Franjevci svjetovnog reda su otvorili prve škole u Baču, Somboru, Baji i Subotici. Gimnazije u Subotici i Somboru su otvorili franjevci i vodili ih nekoliko desetljeća. U 21. st. su franjevci ostali bez župa u Subotici i Somboru, a u Somboru su ostali i bez samostana kojeg su nekad imali.[3]
Brojni franjevci Bosne Srebrene su imali neprocjenjiv doprinos kulturnom i znanstvenom životu Bosne i Hercegovine, a najistaknutiji među njima bili su: Matija Divković, Nikola Lašvanin, Filip Lastrić, Ivan Franjo Jukić,Grga Martić kao i mnogi drugi.
Krajem 19. stoljeća franjevački red se reorganizira te nastaju nove provincije čije su granice određene po nacionalnom ključu. Tako nastaje 1900. i Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu na Kaptolu. Osnivač provincije je o. Vendelin Vošnjak za kojeg se u Rimu vodi proces za proglašenje blaženim.
Franjevačka provincije koje se rasprostiru područjem gdje žive stare zajednice Hrvata:[5]
Povijesne provincije:
U svezi s ovim provincijama i radom franjevaca među Hrvatima su papinske bule Ex comissis nobis divintus, Felicitate quadam, Cum hora iam undecima, Cum secundum, Cum hora iam undecima i dekreti Ordine nostro, Ad propagandam i Cum ad retularem.[5]
(popis nije potpun)
|journal=
(pomoć)
|