Germani (latinski: germani) obuhvaćaju veliku, jezično i plemenski srodnu skupinu indoeuropskih naroda, čija je pradomovina bila južna Švedska, Danska, Schleswig-Holstein i Sjevernonjemačka nizina (između rijeke Wesera i Odre).
Iz tog su se područja brojna plemena već u prapovijesno vrijeme postupno širila na istok do rijeke Visle, na zapad do rijeke Rajne, a na jug do Majne, spuštajući se čak i do Dunava i Karpata. Danas su to područja Njemačke i Austrije, Švicarske, Francuske, Engleske, zapadne Poljske, sjeverne Italije, Danske, Norveške, Švedske, Lihtenštajna, Luksemburga, Nizozemske i Sudeta (Češka).
Germani su bili veoma visokog rasta, plave ili riđe kose, plavih očiju i svijetle puti. Živjeli su nomadskim životom često mijenjajući svoje boravište s ciljem pronalaženja bolje zemlje. Nisu osnivali gradove, a bavili su se uglavnom poljodjelstvom, stočarstvom i lovom. Bili su organizirani po rodovima od sto obitelji (njem. Hundertschaft s 400 – 1000 a ponekad i do 2000 ljudi). Rod je bio osnovna društvena, ali i ratno-taktička postrojba. Svi članovi roda su bili slobodni ljudi i živjeli u istom selu, zajedno su obrađivali zemlju i svojina je bila zajednička. Zapovjednik roda (hunno, stotinar) u miru je bio poglavar a u ratu vođa stotine (nije označavalo sto ljudi već samo neki veći broj). Više rodova sačinjavalo je pleme, na čijem je čelu bio zapovjednik, kojeg je birala skupština slobodnih muškaraca Ding ili Thing i koji je imao najvišu vlast te odlučivao o ratnim pothvatima. Plijen se dijelio ravnomjerno. Za one koji su bili tijekom rata neposlušni i oni koji bi slabili vojnu disciplinu, bila je predviđena kazna bičevanjem i vezivanjem, a i smrću. Većinu vojnih snaga germanskih plemena je činilo pješaštvo, ali su plemena imala i vrlo dobru konjicu za izviđanje, krstarenje i prepade iz zasjede. Istočni Germani koji su živjeli u euroazijskim stepama su razvili snažnu konjicu. Kasnije su se u okviru plemena izdvojile obitelji poglavara i vođa koji su se pokazali u ratu, a koji su iz plijena i poklona povećali svoje bogatstvo i na taj način mogli uzdržavati svoju pratnju (družinu). Iz tih obitelji obično se bili birani kneževi (principes, njem. Fürsten) – prvi germanski vlastelini, koji su tijekom mira sudili, a tijekom rata zapovijedali plemenima. Među kneževima je za ratne pohode bitan vojvoda (njem. Herzog).
Germanska plemena su bila mnogobrojna. Tacit je poznavao oko 60 različitih germanskih plemena. Ipak, neka od najpoznatijih su: Cimbri, Heruli, Teutonci, Angli, Sasi, Burgundi, Goti, Ambroni, Svevi, Batavci, Ubijci, Triboci, Nemeti, Vangioni, Sugambri, Uzipeti, Tenkteri, Herusci, Markomani, Kvadi, Hati, Frižani itd.
U 3. stoljeću prije Krista zapadna germanska plemena prelaze srednju i donju Rajnu, miješaju se sa starosjediocima Keltima na Moselu i u Belgiji i prihvaćaju jaču galsku kulturu. Oko 200 prije Krista istočna plemena (Bastarni, Skiri, a dijelom i Gepidi) prodiru s Visle do obale Crnog mora, gdje se miješaju s azijatskim i slavenskim narodima.
U 2. stoljeću prije Krista sjeverna germanska plemena, Cimbri, Teutonci i Ambroni napuštaju svoje područja na Jyllandu zbog, kako izvješćuju antički izvori, katastrofalnih poplava. Cimbri upadaju 113. prije Krista u rimsku provinciju Norik a Teutoni u Galiju. Tijekom ovih svojih prodora Cimbri i Teutoni su potisnuli Kelte s Majne i Neckara u današnju Švicarsku. Poslije mnogobrojnih sukoba Rimljana s germanskim plemenima (bitka kod Arauzija), Gaj Marije je uspio pobijediti Teutonce i Ambrone kod Sekstijskih Toplica (Aquae Sextiae) 102. prije Krista i uništiti Cimbre u gornjoj Italiji kod Vercele (Vercellae) 101. prije Krista.
Današnju južnu Njemačku zaposjedaju Svevi, dok se Batavci naseljavaju na ušću Rajne, Ubijci kod grada Kölna, a Triboti Nemeti i Vangioni na srednjoj Rajni. Svevi su pod kraljem Ariovistom 72. prije Krista prešli gornju Rajnu i naselili današnji Elsas i Falačku.
U ovom razdoblju daljnja prodiranja germanskih plemena zaustavljena su u galskim ratovima u kojima su Rimljani pokorili i pobijedili Germane pod zapovjedništvom Cezara.
Pred kraj 1. stoljeća prije Krista, 16. pr. Kr. germansko pleme Sugambri su prešli Rajnu i porazili rimske postrojbe pod Lolijem i udružili se s drugim obližnjim germanskim plemenima s ciljem prodora u Galiju. Kako bi spriječio i otklonio opasnost s Galije, car August je odlučio premjestiti limes s rijeke Rajne na Elbu. Poslije trogodišnjih sukoba rimski zapovjednik Druz pokorava Hate, Heruske, Hauke i Sugambre, dok se Svevi (Markomani i Kvadi) povlače i naseljavaju oblast današnje Češke i Moravske. Rimski vojskovođa a kasnije i car Tiberije je bez poteškoća pokorio germanska plemena do rijeke Elbe i osnovao nove rimske provincije, čija je organizacija međutim naišla na otpor kod slobodnih germanskih plemena. Herušćanski knez Arminije je potajno skupio srednja i donja plemena i iz zasjede porazio tri rimske legije 9. godine kod Teutoburške šume. Ovom pobjedom je vraćena neovisnost Germana usprkos pokušaja (14. – 17. godine) Germanika da je slomi. Rimljani su se povukli na rijeku Rajnu i utvrdili limes. Razdor i unutarnji sukobi između Arminija i markomanskog kralja Maroboda, iscrpili su u međusobnom sukobu (17. – 19. godine) svoju snagu i na taj način spriječili sami sebe da potpuno potisnu Rimljane iz Germanije. Zapadna germanska plemena su zapala pod vlast rimskog imperija u provincijama Germania superior i Germania inferior, dok su plemena duž ove granice dobrovoljna ušla u vojnu službu Rima. U ovom razdoblju plemena su se dijelila na tri velike skupine:
Iako su prešli u obranu, Rimljani nisu uspjeli dugo očuvati svoje utvrđene granice od napada i upada germanskih plemena, koji su pritisnuti prodorima drugih naroda bili prisiljeni tražiti bolje i veće oblasti za život. Tako su 166. godine Markomani i Kvadi upali duboko preko Dunava u rimsko područje, sve do Akvileje. Opasnost po carstvo je nastupila polovinom 3. stoljeća, kada se udružuju brojna germanska plemena u jake vojne saveze. Rimsko Carstvo, čija je moć bila u opadanju, bilo je prinuđeno dozvoliti plemenima kao federatima, pod obvezom na vojnu službu i čuvanje granice, da se naseljavaju na rimskom području. Markomani ulaze u Norik i Panoniju. Tada se pojavljuju i nova plemena kao što su Gali, Alemani, Franci i Sasi.
Germanske države, zasnovane na ruševinama Zapadnog Rimskog Carstva izvan provincije Germanije, postupno su romanizirane, a germanske su ostale Skandinavija, Britanija i područje između Sjevernog i Baltičkog mora, Alpi, Rajne i Labe, od kojeg će u 10. stoljeću nastati Njemačka.