Dodaj infookvir "granica". (Primjeri uporabe predloška) |
Iransko-turska granica duga je 534 km, a proteže se od tromeđe s Azerbajdžanom na sjeveru do tromeđe s Irakom na jugu.[1]
Granica počinje na sjeveru na tromeđi s azerbajdžanskom Nahičevanskom Autonomnom Republikom na rijeci Aras. Granica se zatim nastavlja prema sjeverozapadu uz rijeku Karasu Çayı, dajući tako Turskoj kratku granicu s Azerbajdžanom. Granica se zatim nastavlja jugozapadno, a zatim južno nizom nepravilnih kopnenih linija, sve do iračke tromeđe. Pogranično područje izuzetno je planinsko, a naseljeno je uglavnom Kurdima s obje strane granice.
Osmansko carstvo osvojilo je veći dio današnjeg Iraka od Safavidske Perzije u Osmansko-safavidskom ratu 1532.–1555. Rat je završen mirom u Amasyi, kojim je potvrđena osmanska vlast nad regijom.[2][3] Osmanska kontrola Mezopotamije i istočne Turske potvrđena je nakon Osmansko-safavidskog rata (1623.-1639.), koji je okončan Zuhabskim ugovorom.[4][5][6][7] Zuhabskim ugovorom bilo je predviđeno da se granica između dva carstva proteže između planina Zagros i rijeke Tigris, iako u to vrijeme nisu povučene precizne crte.[8]
Tijekom Osmansko-hotakijskog rata (1722.–1727.) Osmanlije su u savezu s Rusijom napale Iran, stekavši Hamedanskim ugovorom veliki dio sjeverozapadnog Irana.[8]
Još jedan rat uslijedio je 1740-ih godina, a okončan je Kerdenskim ugovorom 1746. koji je obnovio zapadne iranske pokrajine i ponovno potvrdio granicu iz Zuhabskog ugovora 1639. godine.[9][8]
Osmansko-perzijski rat (1821.–1823.) završio je potpisivanjem Prvog ugovora u Erzurumu, kojim je ponovno potvrđena granica iz Zuhaba 1639. godine.[10][11][8] Granična komisija u kojoj su sudjelovali iranski, osmanski, ruski i britanski dužnosnici pomogla je u razgraničenju granica, što je rezultiralo Drugim ugovorom iz Erzuruma 1847. koji je potvrdio granicu 1639. s nekim malim izmjenama.[12][8] Četverodržavna granična komisija nastavila je s radom sljedećih godina, a nakon mnogo rada i kartografskih osporavanja detaljna je karta izrađena 1869.[8] Neke su male izmjene napravljene u blizini Qotura kao rezultat Berlinskog ugovora (1878.).[8]
Unatoč radu povjerenstva, sporovi u vezi s preciznim poravnanjem granica nastavili su se. Osmanlije i Iran složili su se da će 1911. raditi na preciznijem razgraničenju na nagovor Rusije i Britanije, koje su obje imale kolonijalne aspiracije u regiji.[8][13] Od studenoga 1913. do listopada 1914. granična komisija uspostavila je Carigradski protokol, pružajući detaljno razgraničenje cijele granice.[8] Zatim je četverodržavno povjerenstvo za granicu pregledalo granicu na tlu i označilo je stupovima (osim područja Qotura koje je ostalo sporno), izradivši detaljan niz karata s prikazom potvrđene granice.[8]
Tijekom Prvog svjetskog rata arapskim ustankom, podržanim od Britanije, uspjelo se ukloniti Osmanlije s većeg dijela Bliskog istoka. Kao rezultat tajnog Anglo-francuskog sporazuma Sykes-Picot 1916. Britanija je stekla kontrolu nad osmanskim vilajetima Mosula, Bagdada i Basre, koje je organizirala u Irački mandat 1920.[8]
Ugovorom u Sèvresu 1920. anatolijska Turska trebala je biti podijeljena, a područja sjeverno od vilajeta Mosula su trebala biti uključena u autonomnu ili nezavisnu kurdsku državu.[8][14] Turski nacionalisti bili su ogorčeni zbog ugovora, što je doprinijelo izbijanju Turskog rata za neovisnost; turski uspjeh u ovom sukobu učinio je ugovor iz Sèvresa zastarjelim.[8] Ugovorom iz Lausanne 1923. nezavisnost Turske je priznata i dogovoreno je daleko izdašnije teritorijalno rješenje, iako po cijenu turskog formalnog odricanja od bilo kakvih potraživanja prema arapskim zemljama.[15] Na istoku je zadržana bivša osmansko-iranska granica, koja sada čini granicu između Irana i Iraka, te Irana i nove Republike Turske.[8]
Dana 9. travnja 1929. u Ankari je potpisan ugovor između Turske i Irana o daljnjem razgraničenju njihove granice, dijelom kao odgovor na kurdsku Araratsku pobunu; to je zatim dovršeno na Teheranskoj konvenciji 1932., gdje su dogovorene i neke male razmjename teritorija u blizini Malog Ararata, Bazhergaha i Qotura.[8][16][17][18] Granica je tada demarkirana i konačni sporazum potpisan u Teheranu 26. svibnja 1937.[8]
Od 2017. godine Turska je započela izgradnju barijere duž tursko-iranske granice s ciljem sprječavanja ilegalnih prelazaka i krijumčarenja.[19] Zid bi trebao pokriti 144 km granice[20][21] granice. Po podacima iz prosinca 2017., tada je polovica granične barijere bila završena.[22] Prema odgovornim dužnosnicima, granična barijera trebala je biti dovršena do proljeća 2019.[23] Nacionalna stambena komisija TOKİ gradi zid u provincijama Iğdır i Ağrı.[20]
Uz cijelu granicu postoje tri prijelaza, dva za promet vozilima i jedan za promet vozilima i željeznicom.[24] Najprometniji od tri, Gürbulak, jedan je od najprometnijih graničnih prijelaza na svijetu.
Turska kontrolna točka | Pokrajina | Iranska kontrolna točka | Pokrajina | Otvoren | Rita u Turskoj | Ruta u Iranu | Status |
---|---|---|---|---|---|---|---|
Gürbulak | Ağrı | Bazargan | Zapadni Azerbajdžan | 4. rujna 1953. | Otvoren | ||
Kapıköy | Van | Razi | Zapadni Azerbajdžan | 16. travnja 2011. | Otvoren | ||
Esendere | Hakkâri | Serow | Zapadni Azerbajdžan | 15. rujna 1964. | Otvoren | ||
Borualan | Iğdır | N/A | Zapadni Azerbajdžan | 1. siječnja 1985. | Zatvoren |
Turska vlada proširila je svoje planove o izgradnji betonskog zida duž iranske granice kako bi pokrila cijelu granicu od 295 kilometara, rekao je guverner Van Mehmet Emin Bilmez 27. srpnja 2021.[25][26]
Zid je visok 3 metra, a ophodnje su pojačane u svjetlu pada Afganistana 2021. godine na talibane .[27]
Padom Afganistana pod vlast talibana 2021. godine val izbjeglica prešao je Iran, zatim u Tursku. Prijavljeni su i ekonomski migranti koji traže mogućnosti zaposlenja i izbjeglice koje bježe od talibanskog nasilja ili iznuda. Turska granična politika pojačala je svoje napore, nasilno odbijajući izbjeglice na granici, gurajući se natrag u Iran, uhićujući ih pri prelasku i deportirajući ih bez odgovarajućeg postupka. Prijavljeni su dokazi o posebnim naporima kako bi se spriječilo da novinari dokumentiraju ovo pitanje.[28]
|
|