Mario Jareb (Zagreb, 29. ožujka 1969.), hrvatski je povjesničar.
Mario Jareb rođen je 1969. godine u Zagrebu. U Zagrebu je završio osnovnu i srednju školu.[1] Diplomirao je povijest i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1994. godine. Magistrirao je iste godine na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti (diploma nostrificirana 1998. godine). Od listopada 1994. godine do srpnja 1995. godine boravio je u Hrvatskoj vojsci.[1] Doktorirao je 28. svibnja 2003. godine s tezom Razvoj i djelovanje Ustaškog pokreta od nastanka do travnja 1941. godine.
Od 1995. godine zaposlen je na Hrvatskom institutu za povijest,[1] istražuje povijest Ustaško-domobranskog pokreta i Nezavisne Države Hrvatske. Od rujna 2001. do svibnja 2002. godine boravio je kao Fulbrightov stipendist na Ruskom i istočnoeuropskom institutu (Russian and East European Institute – REEI) Sveučilišta Indiana (Indiana University) u gradu Bloomingtonu, Indiana, SAD. Od 2003. do 2006. godine predavao je na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu izborni kolegij pod naslovom "Ustaško-domobranski pokret – Radikalni projekt u hrvatskoj politici".[1] Od jeseni 2004. godine povremeno surađuje u Hrvatskoj enciklopediji Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža.
Član je Matice hrvatske i Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti, u kojem djeluje i kao moderator sekcije "Mediji i oblikovanje javnog mnijenja".
Objavio veći broj znastvenih i stručnih članaka, uglavnom o povijesti Ustaško-domobranskog pokreta i Nezavisne Države Hrvatske, te više knjiga na istu temu. Bavi se i poviješću športa.
Izjavu Marija Jareba u jutarnjem programu HRT-a 9. veljače 2022. koja je dana kao reakcija na tvrdnje političkih elita u Srbiji o zajedničkoj tradiciji dubrovačke književnosti neki su komentatori ocijenili neprimjerenom ili skandaloznom.[6][7][8][9][10] Tom je prilikom Jareb izjavio: „Dubrovnik je uvijek bio i jest meta tih velikosrpskih prisezanja. I dubrovačka književnost kao jedan od najvećih dosega hrvatske kulture, s obzirom da u to doba Srbi imaju eventualno neke gusle, rakiju i prasetinu. Nemaju ništa sličnoga što bi ih svrstalo među druge europske narode i onda vole uzimati dubrovačku književnost i dubrovačku kulturu općenito. Ali kad zatreba, onda prema svemu tome idu topovima i tenkovima, vidjeli smo to u Domovinskom ratu. To im treba da se svrstaju u taj neki europski kulturni zemljovid”.[11]