» «
|
Pravopisni znakovi |
---|
bjelina ( ) |
Matematički znakovi |
operatori ( + ) ( – ) ( : ) ( × ) ( · ) ( / ) |
Ostali znakovi |
stupanj ( ° ) |
Navodnici su parovi razgodaka kojima se označava da se tekst doslovno navodi (da se nekoga citira), da se označenim riječima pridaje neko drugo značenje, možda čak i suprotno, ironičan stav prema napisanom, ili da se radi o naslovu nekog djela.[1] Navodnici se sastoje od početnih i završnih navodnika.
U hrvatskom jeziku koriste se parovi „ ” i » « za navodnike[2] i par ‘ ’ za polunavodnike.[3] U drugim jezicima navodnici mogu biti parovi « » / " " / “ ” / „ “ i sl.
Navodnici se koriste da se navede nešto upravo onako kako je izvorno napisano, bez obzira na moguće pogreške koje se također doslovno citiraju. Ako se neki dio citata izostavlja, on se može označiti trotočjem koje se najčešće stavlja unutar zagrada da se ne bi stvorila pomutnja oko toga je li dio izvornika ili ne. Ako se neki dio citata istakne, treba se napisati tko je istaknuo, također zbog moguće pomutnje.
Navodnicima se prvenstveno označava upravni govor:
Poznate izreke i poslovice ne stavljaju se u navodnike:
Navodnicima se označavaju tuđe riječi koje su tijesno povezane s tekstom ili rečenicom, a pisac ih želi označiti kao tuđe:
Navodnicima se označavaju i riječi koje nisu dio standardnoga jezika, ali ih pisac koristi:
Navodnici se koriste i za izražavanje drugoga, prenesenog značenja, obično kao ironija:
Ako je za imena tvrtki, ustanova, tiska i drugih očito da su vlastita imena, ne stavljaju se u navodnike, no, ako su nastali iz raznih općih imenica, često se stavljaju unutar navodnika da ne bi došlo do pomutnje. No, navodnici se ne trebaju pisati unutar teksta ako se velikim slovom vidi razlika. Među navodnicima ne treba pisati nazive knjiga, novina, proizvoda, tvrtki, ustanova i sličnog jer je veliko početno slovo uvijek znakom da je riječ o vlastitom imenu.[4]
Ako je neka ustanova iz počasti uzela naziv nečijeg osobnog imena, postoje dva načina pisanja. Ako su ime i prezime u nominativu, koriste se navodnici. Ako su u genitivu, navodnici se ne koriste:
Navodnici se koriste i u dijalogu:
"A tko je ovo?" upita majstor Mrkonja.
"Ovo je sirota bez oca i majke kao i ja. Mi putujemo zajedno", odvrati Hlapić.
"Povest ćemo onda i nju kući", odvrati majstor i Hlapiću se učini da je majstor tužno uzdahnuo.
Ali onda klikne Hlapić Giti: "O, koliko sam sada vremena izgubio. Eno mjesec je jasan, žurimo se do Markove kuće!"
"Hajdemo zajedno", reče majstor Mrkonja. "I meni nije ova šuma draga. Pripovijedat ćeš mi putem kud se tako žuriš."
U novije se vrijeme umjesto navodnika za označavanje dijaloga koristi i crtica:
– Zakuni se, ćoravi svate!
– Kunem se! – ponovi Ferkonja zagušenim i ljutim glasom...
– Na što se kuneš, haramijo?
– Na što hoćeš!?
– Kunem se da ne ću vrijeđati, napastovati, tući i zlostavljati ove male kneginjice kojoj sam pozobao zlatna puceta poput ptice grabilice! Zakuni se tako...
– Kunem se! – i Ferkonja opetovaše riječ po riječ...
Navodnici i crtice ne koriste se u dijalozima dramskih tekstova gdje su označena lica:
DRUGI SELJAK: A kako se zvala prestava?
ŠIMURINA: Čekaj, majku ti božju... Jest... Pari mi da se zvala "Omlet".
ŠKUNCA: Nije "Omlet" nego "Hamlet".
ŠIMURINA: Muči ti, učo, ne prekidaj me! Omlet ili Amlet, šta nije isti belaj.
Ako je među navodnicima potpuna rečenica, rečenični znakovi dolaze ispred drugog navodnika:
Ako je među navodnicima samo dio rečenice ili jedna riječ, rečenični se znakovi stavljaju iza drugog navodnika:
Ako se rečenica prekida nekim umetkom koji najčešće objašnjava i donosi govornika, zarez se stavlja iza drugog navodnika ako sama rečenica na tom mjestu ne sadrži neki razgodak. Ako ga pak sadrži, zarez se piše ispred drugoga navodnika:
Ako upravni govor završava upitnikom ili uskličnikom, zarez ne dolazi poslije citiranog dijela: