Prekomurski križni natpis na Krajni o uskrsnuću (1886).
Prekomurski jezik (ISO 639-3: pkm; zahtjev odbijen[1]); nazivan 'prekomursko narječje,' 'prekomurština' (mađ.vend nyelv, prekmurjei nyelv,slovenskiprekmurščina, prekomurski prekmürski jezik, prekmürščina, prekmörski jezik, prekmörščina) Narječje slovenskog jezika.
Osobina prekomurštine je postojanje glasova koji se bilježe slovima "ü" i "ö". Npr.: Hrvatski i slovenski vol u Prekmurju je günec,kuhinja je könja ili künja. Glina (slov. ilovica) je ülanca.
Također je učestao diftong au (npr. slovenski i hrvatski bog je baug; slovenskom to, i hrvatskom ovaj u prekomurskom odgovara tau).
Prekomurski jezik ima pet podnarječja:
porabsko narječje (okolica Monošter, uz rijeku Rabu, u Porabju (Vendvidék))
goričko narječje (Gornji Prekmurje, u Goričkom)
soboško narječje (okolica Murske Sobote)
ravensko narječje (između Murske Sobote i općina Rakičan)
markovsko ili lendavsko narječje (kod Lendave i u Donjem Prekmurju)
Prekomurski jezik je književni jezik 18. stoljeća. Prekomurski književni jezik se je očuvao u liturgiji, prozi i liriki te časopisima, zbog toga prekomurski je druga književna norma uz slovenski jezik.[2]
Povijest
Slovenske govore iz Prekomurja te s panonskih područja je u povijesnom razvitku zahvatio vokalizam koji je svojstven većem dijelu hrvatskog jezika, a ne samo kajkavskog narječja.[3]
Druga zanimljiva osobina je da te slovenske govore nije zahvatilo duljenje naglašenih neposljednjih slogova, što je inače opća pojava u slovenskom jeziku.[4]
Na okolnosti jezičnog razvitka u Prekomurju utjecala je činjenica što je uz Međimurje potpadalo u Bekšinski arhiđakonat koji je bio dijelom Zagrebačke biskupije. Tako je bilo sve do 1776. godine.[5]
U 18. – 19. stoljeću u službenim dokumentima se prekomurština nazivala vandalskim jezikom (vandalščina), jer se držalo da su Slovenci potomci germanskihVandala.
Á. D. podnio je 15. lipnja 2011. godine zahtjev za priznavanje prekomurskog jezika čiji bi kodni naziv (identifikator) bio [pkm][6] što je odbijeno 3. veljače 2012.[7] Tradicionalno mađarsko ime za prekomurske Slovence je vendek (vendi).
Usporedi prleško područje, kraj s desne strane Mure koji je zapravo prirodni nastavak Međimurja, a posebna je botanička, etnološka, geološka, klimatska i morfološka cjelina. Prleško je područje bilo u istoj političkoj jedinici s Međimurjem sve do 14. st., kad slovenskim je zemljama definitivno politički pripojeno.[4]
Temeljne knjige prekomurske književnosti
Martjanska pesmarica (16. – 18. stoljeće) – prvi dokument prekomurskog jezika
Franc Temlin: Mali katechismus (Mali katekizem), 1715. – prva prekomurska tiskana knjiga
Jožef Košič: Zobriszani Szloven i Szlovenka med Mürov i Rábov (Izobražen Slovenac i Slovenka među Mure i Rabe), 1845. – prva prekomurska pravila pristojnog ponašanja
Aleksander Terplan: Dvakrat 52 bibliszke historie (Dvaput pedeset i dva bibličkih storija), 1847.