Cefalosporini su antibiotici iz grupe β-laktamskih antibiotika koji izvorno potiču od lat. Cephalosporium acremonium, koji je prethodno bio poznat kao „cefalosporium“.[1]
Cefalosporinska jedinjenja je prvi put izolovao iz kulture (lat. Cephalosporium acremonium), 1948. italijanski naučnik Đuzepe Brotzuital. Giuseppe Brotzu na Sardiniji.[2] On je primetio da su te kulture proizvodile supstancu β-laktamat, koja je bila efikasna protiv bakterija iz grupe salmonela tifi (lat. Salmonella typhi), uzročnika tifusa,.
Istraživački tim na čelu sa Vilijamom Dunom(William Dunn) sa Univerziteta u Oksfordu izolovao je cefalosporin C, čije je osnovna struktura jezgro 7-aminocefalosporinske kiseline (7-ACA) koja se sastoji od β-laktamskog prstena i ima sličnost sa jezgrom penicilina (6-aminopenicilinskom kiselinom).
Na tržištu lekova prvi put se cefalosporin pojavljuje pod nazivom cefalotin, a njegovu proizvodnju je pokrenula kompanija Eli Lilly 1964.
Cefalosporini deluju baktericidno na isti način kao što to čine i drugi β-laktamski antibiotici (poput penicilina). Ali za razliku od penicilina oni su manje podložni dejstvu penicilinaze. Cefalosporini ometaju sintezu peptidoglikenskog sloj u zidu bakterijske ćelije.[3] Peptidogliken je polimer koji se sastoji od šećera i amino kiselina i učestvuje u formiranju zaštitnog sloja oko plazme bakterija, stvarajući ćelijski zid važan za za očuvanje strukture i integriteta ćelijskog zida bakterija. Cefalosporini remete proces umnožavanja peptidoglikena i na taj način izazivaju oštećenja u zaštinom zidu bakterija i sprečavajući njihov dalji rast i umnožavanje. β-laktamski antibiotici se uključuju završnu fazu sinteze peptidoglikena, koji je od suštinskog značaja za rast ćelija i njeno deljenje (reprodukciju) i održavanje stabilnosti ćelijske strukture u bakteriji. β-laktamski antibiotici dovode do nepravilnosti u strukturi ćelijskog zida, kao što su elongacija, oštećenja, gubitak selektivne permeabilnosti, i eventualna smrt ćelija i njeno raspadanje (liza).
Strukturna formula | Naziv leka | S. aureus | E. coli |
---|---|---|---|
![]() |
Cefalotin | 0,2–0,4 | 6,2 |
Cefaloridin | 0,02 | 3,2–6,4 | |
Cefapirin | 0,1–0,4 | 12 | |
Cefamadol | 0,2–0,8 | 0,4–0,8 | |
Cefuroksim | 0,8 | 0,8-6,2 | |
Cefotaksim | 3,2 | 0,04–0,10 | |
Cefoperazon | 1,6 | 0,04–0,40 |
Cefalosporini su indikovani za profilaksu i lečenje infekcija izazvanih bakterijama osetljivim na ovu vrstu antibiotika, što se najbolje može utvrdi nakon antibiograma. Prva generacija cefalosporina je bila aktivna uglavnom protiv gram-pozitivnih bakterija, da bi razvoj novih generacija ovog antibiotika pokazao povećanu aktivnost i protiv gram-negativnih bakterija (mada često sa nešto smanjenom aktivnošću nego protiv gram-pozitivnih bakterija).[5]
Najčešće neželjene rakcije u organizmu bolessnika nakon primene cefalosporina mogu se podeliti u nekoliko grupa na osnovu učestalosti promena kod bolesnika na;[5]
Najčešće se navode podaci da oko 10% boesnika sa alergijskom preosetljivošću na peniciline i karbopeniciline, ima unakrsnu reakcije sa cefalosporinima (prema studijama iz 1975),[6] dok su naknadne studije pokazale da je ta preosetljivost znatno manja..[7]
Imajući u vidu moguće alergijske reakcije nakon upotrebe ovog antibiotika njegova primena je kontraindikovana kod bolesnika koji u istoriji bolesti navode ozbiljne, neposredne alergijske reakcije kao što je urtikarija, anafilaksa, intersticijalni nefritis, itd) na peniciline, karbopeniciline ili cefalosporine [8]
Brojne epidemiološke studije govore o tome da je sa pojavom druge i kasnijih generacija cefalosporina stopa unakrsnih reakcija sa penicilinom znatno niža.[9] U Velikoj Britaniji prethodno je izdato upozorenja da postoji mogućnost unakrsne reakcije u 10% slučajeva, a od septembra 2008 objavljeno je uputstvo u kome se ukazuje na odsustvo odgovarajućih reakcija uz upozorenje kod primene; peroralni oblika kao što su cefiksim cefuroksim i injektibilnih; cefotaksim, ceftazidin i ceftriakson koji se slobodno koristiti sa oprezom, a da se izbegava cefahlor, cefadrocil, cefaleksin i cefradine.[10]
Nekoliko cefalosporina je povezano sa hipoprotrombinemiom i disulfiramu sličnim reakcijama sa alkoholom [11] Ovo uključuje latamoksef, cefmenoksime, moksalaktam, cefoperazone, cefamandole, cefmetazole i cefotetan. Veoma retko kao neželjena reakcija mogu se javiti pojedinačni slučajevi: sa pozitivnim Kombo testom, poremećajem koagulacije. Ovaj poremećaj najverovatnije nastaje zbog - engl. N-methylthiotetrazole (NMTT) koji se nalazi na jednoj strani u lanacu ovih cefalosporina, i blokira enzim vitamina K-epoksid reduktazu (verovatno izazivajući hipoprotrombinemiu) i aldehid dehidrogenaze (koja izaziva netrpeljivost prema alkoholu) [12]
Pored „klasičnih“ cefalosporina (cefalosporina prve generacije), postoji veliki broj varijacija ovih antibiotika, koji se označavaju kao druga treća i četvrta generacija cefalosporina. Prednosti druge generacije cefalosporina je u većoj otpornost na β-laktamske, enzime nekih bakterije, (posebno gram-negativnih bakterija). Treća generacija ima znatno širi spektar delovanja, tako da se može primeniti i u lečenju gram pozitivnih bakterija.
Trenutno je najviše u opticaju oko devet cefalosporina, koji imaju dobru podnošljivost i efikasnost. Četvrta i peta generacija cefalosporina nije donela ništa revolucionarno i više predstavlja „marketinški pokušaj“ farmaceutskih kuća da na svetskom tržištu povećaju upotrebu cefalosporina.
Genaracije cefalosporina | Generički nazivi cefalosporina |
Cefalosporini prve generacije |
|
Cefalosporini druge generacije |
|
Cefalosporini treće generacije |
|
Cefalosporini četvrte generacije | |
Monobaktami | |
Karbapenemi | |
Ostali cefalosporini |
|
Pored gore prikazanih preparata iz grupe cefalosporina, na držištu lekova sa pojavljuju i ova velka grupa koja još nije dovoljno proučena i kojoj nije dodeljena određena generacija,