GPCR | |||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Identifikatori | |||||||||
Simbol | 7tm_1 | ||||||||
Pfam | PF00001 | ||||||||
InterPro | IPR000276 | ||||||||
PROSITE | PDOC00210 | ||||||||
|
Opioidni receptori su grupa G protein-spregnutih receptora sa opioidima kao ligandima. Endogeni opioidi su dinorfini, enkefalini, endorfini, endomorfini i nociceptin. Opioidni receptori su ~40% identični sa somatostatinskim receptorima (SSTR).
Sredinom 1960-tih, postalo je očevidno iz farmakoloških studija da opijatni lekovi deluju na specifičnim receptorskim mestima, i da je verovatno da postoji više takvih mesta.[2] Ti receptori su prvo identifikovani kao specifični molekuli putem upotrebe studija vezivanja liganda, u kojima je za opijate obeležene sa radioizotopima nađeno da se vezuju za moždane membranske homogenate. Prva takva studija je objavljena 1971, koristeći 3H-levorfanol.[3] Kandas Pert i Solomon H. Snider su 1973. objavili prvu detaljnu studiju μ opioidnog receptora, koristeći 3H-nalokson.[4] Ta studija se smatra prvim definitivnom potvrdom postojanja opioidnog receptora, mada su dve druge studije objavljene kratko posle toga.[5][6]
Prečišćavanje receptora je proizvelo dodatne potvrde o njegovom postojanju. Prvi pokušaj da se prečisti receptor se sastojao od upotrebe novog antagonista opioidnog receptora, hlornaltreksamina, za koji je bilo pokazano da se vezuje za opioidni receptor.[7] Karuso et al.[8] su 1980. prečistili deterdžentom-ekstraktovanu komponentu membrane mozga pacova koja se ispira sa specifično vezanim 3H-hlornaltreksaminom.
Postoje četiri glavna podtipa opioidnog receptora:[9]
Receptor | Podtipovi | Lokacija[10] | Funkcija[10] |
---|---|---|---|
delta (δ) OP1 (I) |
δ1, δ2 |
|
|
kapa (κ) OP2 (I) |
κ1, κ2, κ3 |
|
|
Mi (μ) OP3 (I) |
μ1, μ2, μ3 |
|
μ1:
μ2:
μ3:
|
Nociceptinski receptor OP4 |
ORL1 |
|
|
(I). Ime je bazirano na redosledu otkrivanja.