Leukociturija (lat. leukocyturia) pojava je belih krvnih zrnaca ili leukocita u mokraći (urinu), odnosno u sedimentu mokraće. Smatra se kao normalno stanje, da u sedimentu mokraće zdrave osobe može biti od 1 do 4 leukocita u vidnom polju mikroskopa (ako se posmatranje vrši na povećanju od 100 puta), što približno odgovara brojčanoj vrednosti koncentracije do 4 leukocita po mikrolitru urina. Više od 4 leukocita u vidnom polju smatra se leukociturijom, odnosno patološkom nalazom, ili ako se u jednoj minuti izluči mokraćom više od 1.000 leukocita.[1]
Leukociti u mokraću mogu dospeti iz bilo kojeg dela urogenitalnog trakta nakon:
Obilna leukociturija se zove piurija i javlja se kod upale bubrežnih čašica, hidronefroze, tuberkuloze bubrega i inficirane kalkuloze.[4]
Najbrojniji leukociti u mokraći su neutrofili, a mogu se i naći i eozinofilni granulociti. Kada se sediment mokraće posmatra na mikroskopu, leukocite vidimo kao okrugle ćelije sa velikim centralno položenom jedrom i sjajnim zrncima u citoplazmi.[5]
Leukociturija se može dokazati na dva načina:
Ovo je prvi način dokazivanja leukociturije koji se zasniva na mikroskopskom pregledu sedimenta mokraće.
Drugi način je hemijska analiza. Hemijskom analizom sedimenta mokraće ne možemo tačno utvrditi vrstu leukocita, zato se koristi mikroskopske metode pregleda sedimenta.
Kada se hemijski analizira sediment urina, koristi se semikvantitativno dokazivanje pomoću test trake. Test traka je impregnirana indolesterom i dijazonijevom soli koje reaguju sa leukocitima i daju obojenje trake.
Najtačnije reultate kod leukociturije dobijemo ako kombinujemo ove dve metode analziranja.[6]
Lečenje leukociturije kao i proteinurije i hematurije zasniva se na lečenju njihovog uzroka.