Dmitar Zvonimir | |
---|---|
Kralj Dmitar Zvonimir | |
Kralj Hrvatske i Dalmacije | |
Vladavina | 1075. – 1089. |
Krunidba | 8. listopada 1075. ili 1076. Solin, Hrvatska |
Prethodnik | Petar Krešimir IV. |
Nasljednik | Stjepan II. |
Slavonski ban | |
Vladavina | 1070. – 1073. |
Supruga | Jelena Lijepa |
Djeca | Radovan Klaudija |
Dinastija | Trpimirovići |
Smrt | 1089., okolica Knina, Hrvatska |
Pokop | Crkva sv. Marije, Knin, Hrvatska |
Vjera | rimokatolik |
Dmitar Zvonimir (lat. Demetrius Suinimir, Suonimir, Suonemerius, Zolomer, Zuonimir) († ?, 1089.), hrvatski ban, herceg i kralj Hrvatske i Dalmacije, vladao od 1075. do 1089. godine. Upamćen kao jedan od najuspješnijih vladara ranosrednjovjekovne Hrvatske, Zvonimir je, kao i njegov prethodnik Petar Krešimir IV., nastavio politiku ekspanzije Hrvatske na svim poljima. Njegova smrt 1089. bila je prekretnica u hrvatskoj povijesti, jer je sukcesijska kriza koju je izazvala bila popraćena krvavim ratom koji je rezultirao gubitkom hrvatske samostalnosti.[2][3]
O Zvonimirovu podrijetlu ne zna se gotovo ništa. Najvjerojatnije je bio potomak kralja Svetoslava Suronje, dakle rođak kralja Petra Krešimira IV. (1058. – 1074.), iako ima povjesničara koji smatraju da nije bio Trpimirović nego pripadnik nekog od uglednih hrvatskih rodova odnosno plemena.[4] Jedino je poznato iz jedne sudske presude iz Šibenika godine 1078., da se Zvonimirov ujak zvao Streza.[5]
Zvonimir se u izvorima prvi put spominje godine 1070. kao ban i suvladar kralja Petra Krešimira IV. Pretpostavlja se da je prvobitno vladao Slavonijom koju je, nepoznato je točno kada, dobio od mađarskih Arpadovića. Veliki dio Slavonije bio je do toga doba pod njihovom vlašću (osvojio ju je ugarski kralj Stjepan I. Sveti oko 1027. otevši je Krešimiru III.).[potrebno pojasniti i navesti izvor] Zvonimir je bio u rodbinskim odnosima s Arpadovićima preko svoje žene Jelene Lijepe koja je bila kći ugarskoga kralja Bele I. (1060. – 1063.) i sestra Ladislava I.) (1077. – 1095.), te su mu oni prepustili u vlast to područje (najvjerojatnije sjeverozapadnu Hrvatsku, točnije krajeve između Drave i Kupe). Povjesničar Ivo Goldstein pretpostavlja da se Zvonimirova vlast možda protezala čak i do Srijema.[6] Zvonimir je od rodbinskog odnosa s Arpadovićima imao višestruke koristi (ali oni još i više, jer su upravo na temelju Zvonimirova braka s pripadnicom dinastije Arpadovića Jelenom, nakon njegove smrti pretendirali i na kraju stekli hrvatsku krunu). Negdje poslije godine 1067. zamolio je ban Zvonimir, kako stoji u izvorima, ugarskog kralja Salomona (1063. – 1074.) i vojvodu Gejzu da mu pomognu istjerati istarsko-kranjskog vojvodu Ulrika II. s područja tzv. Marke Dalmatinske (područja Kvarnera, Hrvatskog primorja i dijela Istre, od današnje Rijeke do Labina) koji je to područje osvojio oko 1064. godine. Oni su to i učinili, a zauzvrat od njega dobili darove te je Zvonimir tako zavladao i tim područjem.
Sve to zasigurno je itekako utjecalo na kralja Petra Krešimira da 1070. godine Zvonimira uzme za svoga suvladara i prijestolonasljednika (kao takav se od te godine i spominje u izvorima zajedno s Petrom Krešimirom) što se u hrvatskoj historiografiji također tumači i kao ponovno sjedinjenje Slavonije s Hrvatskom koja je tako ponovo postala ujedinjena i moćna. Dotadašnji Krešimirov prijestolonasljednik njegov nećak, vojvoda Stjepan skinut je s tog položaja i zatvoren u samostan sv. Stjepana pod borovima u Splitu.[7]
Dok je Zvonimir sve više jačao i pripremao se za zadobivanje kraljevske časti na Jadranu se pojavljuje nova sila, Normani. U izvorima tako stoji da je 1074. godine normanski vojvoda Amiko iz Apulije s juga Italije u pljačkaškom pohodu na Hrvatsku zarobio "hrvatskog kralja". Ne kaže se kojega, ali najvjerojatnije je riječ o Petru Krešimiru IV., iako ima mišljenja da je možda riječ i o neretvanskom knezu Slavcu. U takvim, prilično nejasnim okolnostima, na prijestolje je stupio Zvonimir.
Zvonimir je odmah po dolasku na vlast počeo rješavati problem obnove vlasti onih gradova koji su bili pod Mletcima.
Kralj Dmitar Zvonimir dobro je procijenio tadašnju vanjskopolitičku situaciju: položaj Bizanta čija je moć slabila i Mlečana koji su se pridružili protivnicima sve jačeg papinstva. Tako je Zvonimir stao uz papu Grgura VII. (1073. – 1085.), prihvaćajući suvremenu doktrinu da papa ima pravo dijeliti krune i priznavati posjed zemalja.
U rujnu 1075. ili 1076. papa Grgur VII. poslao je svoje legate, opata Gebizona i biskupa Fulkona, s glavnom svrhom da se riješi pitanje o priznanju samostalnosti jedinstvene hrvatsko-dalmatinske države. Nakon što je Dmitar Zvonimir prisegnuo da će biti vjeran podanik papi, poslanik Gebizon okrunio ga je u nedjelju 8. listopada 1075.[8][9][10][11][12] ili 8. listopada 1076.[13][14][15][16][17][18][19][20][21][22][23][24][25][26][27][28][29][30] u Solinu, u krunidbenoj bazilici sv. Petra i Mojsija kraljevskom krunom i predao mu druge znakove kraljevske vlasti (žezlo i mač) i papinsku zastavu.[31] Zvonimir je uoči krunidbe imao naslov hercega Hrvatske i Dalmacije (Croatiae Dalmatiaeque dux), a po krunidbi naslov kralja Hrvatske i Dalmacije (Croatiae Dalmatiaeque rex). O Zvonimirovoj krunidbi svjedoči suvremeni izvor Collectio canonum kojeg je 1086. godine napisao kardinal Deusdedit († o. 1000.) i posvetio papi Viktoru III. (1086. – 1087.) te kasniji izvori, Korčulanski kodeks iz druge polovice 12. stoljeća i Liber censuum kojeg je 1192. godine napisao Cencius Camerarius, budući papa Honorije III. (1216. – 1227.).
Novi kralj Dmitar Zvonimir obećao je Svetoj Stolici, da će: pomagati vjersku obnovu i braniti Crkvu, da će papi davati godišnji dar u novcu, da će paziti da se Crkvi daju prvine i desetine, da će sprječavati prodaju ljudi, štititi siromahe, udovice i siročad. Ujedno je Dmitar Zvonimir ustupio papi samostan svetoga Grgura u Vrani kao hospicij za njegove poslanike. U tom samostanu, po prijepisu prisege Dmitra Zvonimira, nalazile su se dvije zlatne krune s draguljima. Pretpostavka je da su to krune kralja Tomislava i Stjepana Držislava.
Za krunu kralja Tomislava ne zna se odakle je. No za krunu Stjepana Držislava se zna da je došla iz Bizanta kao priznanje Bizanta Stjepanu Držislavu kao vladaru. Dmitar Zvonimir je okrunjen trećom krunom koja je donesena iz Rima. Te krune su izgubljene u mračnom periodu okupacije od stane Turaka i Venecije (područje Vrane su držali i Turci i Mlečani). No nije isključena mogućnost da je jedna od tih kruna završila u Napulju poslije krunjenja Ladislava Anžuvinca, sina Karla Dračkog, 5. kolovoza 1403. godine u Zadru. Povijesno se ne zna kojom se krunom okrunio Ladislav Napuljski.
Tako je kralj Zvonimir, kao i neki drugi europski vladari, prihvaćanjem papinske političke doktrine, podržavanjem reformnog pokreta, te pružanjem jamstva crkvenim interesima u Hrvatskoj i obećanjem brige o vjerskom i obiteljskom životu, osigurao politički i obrambeni savez sa Svetom Stolicom, državnopravno priznanje Kraljevine Hrvatske (regnum Dalmatiae et Chroatiae) i njen stabilan međunarodni položaj.
Kralj Zvonimir stolovao je u Kninu, a kako za njegova vladanja nije bilo većih ratovanja, ojačao je razvitak gospodarstva i kulture. Zvonimir koji je bogato darivao crkve i samostane, dao je izgraditi trobrodnu baziliku u Biskupiji kraj Knina, a od svih njegovih darova najpoznatiji je dar samostanu svete Lucije u Baški na otoku Krku. Naime redovnici su oko godine 1100. dali uklesati glagoljicom opis darivanja na Bašćansku ploču, na kojoj se spominje ime kralja Zvonimira (zvъnъmirъ, kralъ xrъvatъskъ).
Godine 1079. napao je Zvonimira istarski velikaš, knez Vecelin, podanik njemačkog cara Henrika IV. U pomoć Zvonimiru priskočio je papa Grgur VII. Nešto kasnije, krenuo je Zvonimir u rat kao saveznik normanskog vojvode Roberta Guiscarda († 1085.) protiv Bizantskog Carstva i njegove saveznice Venecije. Godine 1083. Normani su u savezništvu s Hrvatima, potukli bizantsko-mletačko brodovlje i zauzeli grad Drač, a 1084. su žestoko potukli mletačko brodovlje kod Kasopa na otoku Krfu.[32]
Zvonimir je bio oženjen Jelenom Lijepom, sestrom ugarskog kralja Ladislava. Imao je sina Radovana i kćer Klaudiju udatu za plemenitaša Vinihu iz plemena Lapčana. Budući da je jedini sin i prijestolonasljednik Radovan umro prije očeve smrti (iza 1083.), pojavio se problem nasljeđivanja prijestolja. Hrvati su poslije Zvonimirove smrti na prijestolje doveli Stjepana II., sinovca kralja Petra Krešimira IV., s čijom smrću je definitivno izumrla dinastija Trpimirovića.
Hrvatski narod stoljećima je pamtio razdoblje mira i blagostanja koji su vladali u doba kralja Zvonimira. To se spominjalo na Cetingradskom saboru 1526. godine, ali i stoljećima poslije. Unatoč tome njegova smrt, kao i njegov brak s Jelenom pokazali su se pogubnima za Hrvatsku jer su prouzročile sukscesijski rat koji je završio gubitkom hrvatske samostalnosti i dolaskom mađarskih Arpadovića na hrvatsko prijestolje.
Poznata je legenda[33] o smrti kralja Zvonimira i kletvi o 900-godišnjem prokletstvu. Pretpostavka je da se vijest o Zvonimirovoj nasilnoj smrti prvi put javila u Ugarsko-poljskoj kronici iz 13. stoljeća. Tamo se spominje hrvatski kralj Kazimir kojega je osvetio mađarski kralj. Zvonimirovo ime vezano uz nasilnu smrt pouzdano se javlja tek u Ljetopisu popa Dukljanina, točnije u prijevodu prva 23 poglavlja djela na hrvatski iz 15. stoljeća.[34] Naime, samo djelo je nastalo u drugoj polovici 12. stoljeća. Postoje 4 redakcije ovog djela: osnovna latinska redakcija, talijanski prijevod latinske redakcije (načinio 1601. god. benediktinac Mavro Orbini), prijevod prva 23 poglavlja na hrvatski (nepoznati autor), te prijevod hrvatske redakcije na latinski (preveo Marko Marulić, na molbu Splićanina Dmina Papalića).
Prema legendi, Zvonimir je ubijen 20. travnja 1089. godine u Kosovu (danas Biskupiji) kod Knina. U to vrijeme bizantski car Aleksije I. Komnen bi potučen od Pečenega na donjem Dunavu, a Turci Seldžuci osvojiše Jeruzalem. Aleksije je zatražio od pape Urbana II. pomoć za oslobađanje Jeruzalema od Turaka. U isto vrijeme zatražio je pomoć i od Zvonimira. Kralj Zvonimir sazvao je sabor u Kosovo kod "pet crkava". No pri spomenu na rat ubili su ga nezadovoljni i odnarođeni plemići.
Također, vijesti o nasilnoj smrti nalaze se u Historia salonitana maior iz 16. stoljeća, te Chronicom breve regni Croaciae Ivana Tomašića.[35] Chronicon breve Regni Croatiae Ivana Tomašića iz 1563. govori da je Zvonimira u svome šatoru, na insistiranje nezadovoljnog pučanstva ubio njegov peharnik, Tadija Slovinac.[36]
Od hrvatskih povjesničara, Ivan Lučić i većina povjesničara 19. stoljeća su odbacivali ovaj izvještaj. Ferdo Šišić je 1905. objavio raspravu u kojoj je smatrao da je ne treba odbaciti, i u svojim djelima je zastupao ideju da je Zvonimir ubijen, a u tome su ga slijedili Stjepan Gunjača, Viktor Novak i Mario Kostrenčić.
Nikola Radojčić i većina povjesničara poslije Drugog svjetskog rata zastupa mišljenje da je riječ o legendi koja ima malo veze sa stvarnim zbivanjima i da je Zvonimir umro prirodnom smrću. U recentnijoj literaturi javilo se mišljenje da je legenda zapravo modificirana verzija češke legende o smrti kneza Većeslava.[37]
Legenda o Zvonimirovoj smrti je jedina autentična srednjovjekovna legenda o nekom srednjovjekovnom kralju. Ona nije produkt historiografije 19. stoljeća, kao što je većina mitova, kojima se danas služimo kada govorimo o hrvatskoj ranosrednjovjekovnoj povijesti. Prema izvorima vjerojatnije je da je Zvonimir umro prirodnom smrću, istodobno zbog novijih znanstvenih spoznaja, teza o ubojstvu se ne može odbaciti kao potpuna nevjerojatna.[38] Vidi i: Hrvatska redakcija, Dodatak: Legenda o smrti kralja Zvonimira
Prema "Historia salonitana maior", na Zvonimirovom grobu nalaze se sljedeći stihovi:
Kralj Zvonimir prvo je pokopan u katedralnoj crkvi sv. Marije u Kninu, a poslije mu je tijelo preneseno u Solin.
U crkvi Sv. Marka evanđeliste u Zagrebu nalazi se freska Joze Kljakovića s motivom prisege kralja Zvonimira.
Na prvoj Tridesetodnevnici za Hrvatsku i hrvatski narod održanoj 2015. na 20. godinu oslobodilačke akcije Oluje, svećenik je prikazivao gregorijanske sv. mise za kralja Dmitra Zvonimira, zadnjeg hrvatskog kralja koji je ujedinio hrvatski narod.[39]
U:
Goldstein, Ivo (ur.), Zvonimir kralj hrvatski : zbornik radova, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti; Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zavod za hrvatsku povijest, Zagreb, 1997., str. 57–66., ISBN 953-175-048-X nevaljani ISBN, (Zbornik radova sa znanstvenog skupa Zvonimir kralj hrvatski održanoga u prosincu 1989. god. u Zagrebu i Splitu).
Vladarske titule | ||
---|---|---|
prethodnik Petar Krešimir IV. |
hrvatski kralj 1075. – 1089. |
nasljednik Stjepan II. |
|